Prikazani su postovi s oznakom fertility. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom fertility. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 10. kolovoza 2026.

Old Continents, Young Africa: The Demographic Reshuffling Transforming the Global Economy

Old Continents, Young Africa: The Demographic Reshuffling Transforming the Global Economy

Autor: Nermin Sefić

The world is undergoing the largest demographic reshuffling in modern history. While the developed economies of Europe, East Asia, and increasingly China enter a period of accelerated population aging…

The world is undergoing the largest demographic reshuffling in modern history. While the developed economies of Europe, East Asia, and increasingly China enter a period of accelerated population aging and workforce decline, sub-Saharan Africa and parts of South Asia are experiencing demographic growth that will shape global labor markets, migration flows, and economic power over the next fifty years.

Japan leads this trend, with a ratio of those over 65 to the working-age population that has already reached levels unimaginable decades ago. South Korea, with one of the world's lowest fertility rates, follows a similar trajectory at an even faster pace. China, despite ending its one-child policy, faces the demographic consequences of that policy that will last decades — a shrinking workforce at precisely the moment the country tries to shift from an export-oriented growth model toward one driven by domestic consumption.

Europe, though more slowly than East Asia, follows a similar path, with southern European countries like Italy and Spain recording fertility rates well below replacement level. This demographic reality creates structural pressure on pension systems designed during a period when the ratio of workers to retirees was far more favorable, forcing governments into difficult decisions about retirement age, contribution levels, and pension amounts.

In contrast to the developed world's aging, sub-Saharan Africa remains the fastest-growing region demographically on the planet. Nigeria, already Africa's most populous country, is projected to become one of the world's most populous countries by mid-century. This demographic dynamic creates both opportunity and challenge — opportunity through a potential "demographic dividend" if the young, growing workforce can be provided adequate education and employment, and challenge through the risk of mass youth unemployment if economic growth fails to keep pace with working-age population growth.

East Asia's experience over prior decades shows the demographic dividend isn't automatic — it requires deliberate investment in education, healthcare, and industrial policy capable of absorbing a growing workforce into productive employment. Whether African countries succeed in replicating that success, or face a destabilizing combination of rapid population growth and insufficient economic growth, remains one of the most significant open questions of the global economy in coming decades.

The demographic imbalance between aging Europe and young Africa creates strong structural incentives for migration likely to become increasingly significant over coming decades, regardless of specific policies of individual governments. Europe needs young workers to sustain its pension systems and economic growth; Africa has a surplus of young workers seeking economic opportunities that domestic economies can't always provide at sufficient scale.

This structural dynamic creates a political challenge in nearly every European country, where economic logic favoring greater migration to address demographic challenges often conflicts with political resistance to immigration, creating a persistent tension between economic needs and political realities likely to shape European policy over coming decades.

Long-term, this demographic reshuffling has profound implications for the global distribution of economic power. Countries with aging populations face structural slowdown in potential economic growth, simply because fewer people work and produce, while simultaneously having to finance ever-larger healthcare and pension costs for a growing retiree population.

Countries with young, growing workforces, on the other hand, have potential for significantly faster economic growth, provided they can productively employ that workforce. If this potential materializes, there could be significant redistribution of global economic weight over the next fifty years, with African and South Asian economies playing a considerably larger role in the global economy than they do today.

China's demographic situation deserves special attention as it combines the aging speed characteristic of East Asia with an additional layer of complexity stemming from the one-child policy enforced over several decades. That policy, ended a few years ago, left behind a demographic structure with a dramatically disproportionate male-to-female ratio in certain generations, alongside rapid population aging occurring before China reached a level of wealth per capita comparable to Japan or Western European countries when they went through a similar demographic transition — a phenomenon economists describe as the risk that China will "grow old before it grows rich."

This dynamic creates a unique challenge for the Chinese government, which must simultaneously manage slowing economic growth, a transition toward a domestic-consumption-driven model instead of export-driven growth, and rising costs of caring for an aging population, all with a GDP-per-capita level remaining considerably lower than countries that went through a comparable demographic transition with more available resources per person.

Nearly every developed country facing fertility decline has tried implementing birth-promoting policies — from direct financial incentives like child benefits, through extended parental leave, to subsidized childcare easing the combination of career and parenthood. These policies' results remain mostly disappointing relative to stated goals — while individual policies may produce modest, short-term increases in birth rates, there's little evidence any combination of policies can durably return fertility rates to replacement level once a society crosses the low-fertility threshold.

This pattern suggests fertility decline reflects deeper structural and cultural changes — including changes in gender roles, housing costs, youth employment insecurity, and a shift in priorities toward individual development instead of family life — that are considerably more resistant to policy engineering than policymakers would like, leaving migration as practically the only fast-acting tool for mitigating demographic workforce decline.

Japan, as the country furthest along the path of demographic aging, offers valuable insight into how a society can structurally adapt to long-term workforce decline without mass migration, an option Japanese society traditionally avoids for cultural and political reasons. Japan's adaptation includes a combination of automation and robotics replacing labor shortages in manufacturing and, increasingly, the service sector, extending working life through gradual retirement-age increases and incentives to continue working past formal retirement age, and significantly increasing women's labor-market participation through labor-law reforms and childcare availability.

Most pension systems in the developed world are designed on a "pay-as-you-go" model, where current workers' contributions directly finance current retirees' pensions, instead of accumulating personal savings funds. This model, functional while the worker-to-retiree ratio remained favorable, faces a structural sustainability challenge as that ratio continues declining, forcing governments into an uncomfortable choice between increasing current workers' contributions, reducing future retirees' pensions, or raising the retirement age.

According to the UN's World Population Prospects 2024 report, released in July 2024, the world population — currently 8.2 billion people — is projected to peak at 10.3 billion in the mid-2080s, before gradually declining to 10.2 billion by the end of the century. This 2100 projection is 6% lower (700 million fewer people) than the UN estimated just a decade ago, reflecting faster-than-previously-expected fertility rate declines.

The key, concrete figure for China: according to analysis by France's National Institute for Demographic Studies (INED), China's population is projected to decline by 200 million people — nearly 14% — between 2024 and 2054, while India's population, already the world's largest, is projected to grow by nearly 14% over the same period. A total of 63 countries and areas, including China, Germany, Japan, and Russia, had already peaked in population by 2024, with a projected 14% decline over the next thirty years for that group of countries as a whole.

Nigeria and sub-Saharan Africa remain the opposite pole of this demographic picture. According to the same UN projection, nine countries — including Angola, the Central African Republic, the Democratic Republic of Congo, Niger, and Somalia — are projected to double their total population between 2024 and 2054. By 2054, Pakistan is projected to become the world's third most populous country (after India and China), while Nigeria is projected to slide to fifth place, behind the United States — though by the end of the century, Nigeria and the DRC are projected to take fourth and fifth place, pushing the US to sixth.

South Korea represents the most extreme, best-documented example of pronatalist policy failure despite massive financial investment. The fertility rate fell to a record 0.72 in 2023 (from 0.78 in 2022), well below the 2.1 replacement level needed for a stable population, and further below the 1.24 average recorded in 2015. South Korea has been the only OECD member with a rate below 1.0 since 2018, and the capital Seoul itself recorded a rate of just 0.55 — among the lowest ever recorded anywhere in the world.

This decline continued despite the government spending over 360 trillion won (roughly $1.3 trillion at the time) since 2006 on birth-promotion programs, including direct cash allowances for newborns (raised to roughly $750 monthly), reduced mortgage interest rates for parents, and, at the Seoul city level, a special $1.35 billion program subsidizing fertility treatment and egg freezing. Even the private sector participated — one Seoul construction company offered a $75,000 bonus to employees who had a child.

Despite all this, Statistics Korea's projection predicts the country's population will fall from the current 51.7 million to just 36.2 million by 2072 — a 30% decline. Finance minister nominee Choi Sang-mok compared South Korea's demographic danger to the iceberg that sank the Titanic, saying it's already too late to reverse the trend through fertility rates alone. Interestingly, the rate unexpectedly rose to 0.75 in 2024 — the first increase in nine years, linked to a post-pandemic rise in marriages — but experts caution it's premature to interpret this one-year reversal as a permanent turnaround of the long-term structural trend.

Nigeria, with nearly 68% of its population under 30 and a projected population growth to 400 million by 2050, represents the largest, most concrete bet on whether Africa's "youth wave" will turn into a demographic dividend or a demographic burden. According to the World Economic Forum, if this growing workforce enters productive employment, Nigeria could generate one of the largest demographic dividends in modern history — but current conditions remain far from that outcome.

Nigeria's youth unemployment rate has risen dramatically, with 23% of young people actively seeking work, while an additional 32% remain entirely outside the labor market — a combined figure illustrating the problem's depth. According to academic analysis published in the Journal of International and Comparative Social Policy, only 37% of Nigerian youth were in full employment (working at least 40 hours weekly) by 2020, a dramatic drop from 71% in 2010 — while the youth unemployment rate simultaneously rose from 7% to 35% over the same period. The informal sector, employing about 95% of Africa's young workforce, was further hit by crises like the pandemic, when that sector's income fell 81% within just the first month.

The broader picture across sub-Saharan Africa remains equally concerning — the regional youth unemployment rate exceeds 30-40%, with extreme cases like the Democratic Republic of Congo where over 80% of youth remain unemployed. The African Development Bank estimates the continent must create 68 million new jobs by 2030 just to absorb new labor market entrants, while the UN Population Division estimates Nigeria's working-age population will grow by over 100 million people within 25 years.

The Nigerian phenomenon known locally as "Japa" — mass emigration of educated youth seeking opportunities abroad — further illustrates the risk of a squandered demographic opportunity. Despite expanding the university system to over 300 institutions, outdated curricula and limited access to structured work experience contribute to serious skills mismatches further fueling that brain drain — a dynamic experts describe as the "boomerang effect," where absence of economic opportunity fuels regional insecurity, which in turn stifles the very private investment needed to create new jobs.

The demographic reshuffling occurring worldwide represents one of the most significant, yet also most slowly developing trends shaping the global economy. Unlike financial crises or geopolitical shocks that unfold over weeks or months, demographic changes unfold over decades, making them easier to predict but harder to politically address given how slowly their consequences become visible to an individual voter.

#Demographics #Africa #Ageing #GlobalEconomy #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #Economics #GlobalMarkets #Innovation #Leadership #BusinessStrategy #RiskManagement


Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/en/publications/demographic-reshuffling-global-economy/

Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..

#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #demographics #Africapopulation #ageingEurope #fertility #globaleconomy #NerminSefić

Stari kontinenti, mlada Afrika: demografska preraspodjela koja mijenja globalnu ekonomiju

Stari kontinenti, mlada Afrika: demografska preraspodjela koja mijenja globalnu ekonomiju

Autor: Nermin Sefić

Svijet prolazi kroz najveću demografsku preraspodjelu u modernoj povijesti. Dok razvijene ekonomije Europe, Istočne Azije i, sve više, Kine ulaze u razdoblje ubrzanog starenja stanovništva i pada radne…

Svijet prolazi kroz najveću demografsku preraspodjelu u modernoj povijesti. Dok razvijene ekonomije Europe, Istočne Azije i, sve više, Kine ulaze u razdoblje ubrzanog starenja stanovništva i pada radne snage, supsaharska Afrika i dijelovi Južne Azije doživljavaju demografski rast koji će oblikovati globalno tržište rada, migracijske tokove i ekonomsku moć tijekom sljedećih pedeset godina.

Japan je predvodnik ovog trenda, s omjerom starijih od 65 godina prema radno sposobnom stanovništvu koji je već dosegnuo razine nezamislive prije nekoliko desetljeća. Južna Koreja, s jednom od najnižih stopa fertiliteta na svijetu, prati sličnu putanju još bržim tempom. Kina, unatoč ukidanju politike jednog djeteta, suočava se s demografskim posljedicama te politike koje će trajati desetljećima — radna snaga koja se smanjuje upravo u trenutku kad zemlja pokušava prijeći s izvozno orijentiranog modela rasta prema modelu vođenom domaćom potrošnjom.

Europa, iako sporije od Istočne Azije, slijedi sličnu putanju, s južnoeuropskim zemljama poput Italije i Španjolske koje bilježe stope fertiliteta znatno ispod razine zamjene stanovništva. Ova demografska stvarnost stvara strukturni pritisak na mirovinske sustave dizajnirane u razdoblju kad je omjer radnika prema umirovljenicima bio znatno povoljniji, prisiljavajući vlade na teške odluke o dobi umirovljenja, razini doprinosa i visini mirovina.

Nasuprot starenju razvijenog svijeta, supsaharska Afrika ostaje regija s najbržim demografskim rastom na planetu. Nigerija, već najmnogoljudnija afrička zemlja, projicira se kao jedna od najmnogoljudnijih zemalja svijeta do sredine stoljeća. Ova demografska dinamika stvara i priliku i izazov — priliku kroz potencijalni "demografski dividend" ako se mladoj, rastućoj radnoj snazi može osigurati odgovarajuće obrazovanje i zapošljavanje, i izazov kroz rizik masovne nezaposlenosti mladih ako gospodarski rast ne uspije držati korak s rastom radno sposobnog stanovništva.

Iskustvo Istočne Azije tijekom prethodnih desetljeća pokazuje da demografski dividend nije automatski — zahtijeva namjerna ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i industrijsku politiku koja može apsorbirati rastuću radnu snagu u produktivno zapošljavanje. Hoće li afričke zemlje uspjeti replicirati taj uspjeh, ili će se suočiti s destabilizirajućom kombinacijom brzog rasta stanovništva i nedovoljnog gospodarskog rasta, ostaje jedno od najznačajnijih otvorenih pitanja globalne ekonomije sljedećih desetljeća.

Demografska neravnoteža između stariju Europe i mlade Afrike stvara snažne strukturne poticaje za migraciju koji će vjerojatno postati sve značajniji tijekom nadolazećih desetljeća, neovisno o specifičnim politikama pojedinih vlada. Europa treba mladu radnu snagu za održavanje svojih mirovinskih sustava i gospodarskog rasta; Afrika ima suvišak mlade radne snage koja traži gospodarske prilike koje domaća gospodarstva ne mogu uvijek pružiti u dovoljnom opsegu.

Ova strukturna dinamika stvara politički izazov u gotovo svim europskim zemljama, gdje ekonomska logika koja favorizira veću migraciju za rješavanje demografskih izazova često dolazi u sukob s političkim otporom prema imigraciji, stvarajući trajnu napetost između ekonomskih potreba i političkih realnosti koja će vjerojatno oblikovati europsku politiku tijekom sljedećih desetljeća.

Dugoročno, ova demografska preraspodjela ima duboke implikacije za globalnu raspodjelu ekonomske moći. Zemlje sa starijim stanovništvom suočavaju se sa strukturnim usporavanjem potencijalnog gospodarskog rasta, jednostavno zato što manje ljudi radi i proizvodi, dok istovremeno moraju financirati sve veće troškove zdravstvene skrbi i mirovina za rastuću populaciju umirovljenika.

Zemlje s mladom, rastućom radnom snagom, s druge strane, imaju potencijal za znatno brži gospodarski rast, pod uvjetom da mogu produktivno zaposliti tu radnu snagu. Ako se ovaj potencijal ostvari, moglo bi doći do značajne preraspodjele globalne ekonomske težine tijekom sljedećih pedeset godina, s afričkim i južnoazijskim gospodarstvima koja igraju znatno veću ulogu u globalnoj ekonomiji nego što igraju danas.

Kineska demografska situacija zaslužuje posebnu pozornost jer kombinira brzinu starenja karakterističnu za Istočnu Aziju s dodatnim slojem složenosti koji proizlazi iz politike jednog djeteta provedene tijekom nekoliko desetljeća. Ta politika, ukinuta prije nekoliko godina, ostavila je za sobom demografsku strukturu s dramatično nesrazmjernim omjerom muškaraca i žena u pojedinim generacijama, uz brzo starenje stanovništva koje se odvija prije nego što je Kina dostigla razinu bogatstva po glavi stanovnika usporedivu s Japanom ili zapadnoeuropskim zemljama kad su one prošle kroz sličnu demografsku tranziciju — fenomen koji ekonomisti opisuju kao rizik da Kina "ostari prije nego što obogati".

Ova dinamika stvara jedinstven izazov za kinesku vladu, koja mora istovremeno upravljati usporavanjem gospodarskog rasta, tranzicijom prema modelu vođenom domaćom potrošnjom umjesto izvoza, i rastućim troškovima skrbi za stariju populaciju, sve to s razinom BDP-a po glavi stanovnika koja ostaje znatno niža od zemalja koje su prošle kroz usporedivu demografsku tranziciju s više raspoloživih resursa po osobi.

Gotovo sve razvijene zemlje suočene s padom fertiliteta pokušale su implementirati politike poticanja rađanja — od izravnih financijskih poticaja poput dječjeg doplatka, preko produljenog roditeljskog dopusta, do subvencioniranog čuvanja djece koje olakšava kombiniranje karijere i roditeljstva. Rezultati ovih politika ostaju uglavnom razočaravajući u odnosu na deklarirane ciljeve — dok pojedine politike mogu proizvesti skromne, kratkoročne porastove stope rađanja, malo je dokaza da bilo koja kombinacija politika može trajno vratiti stopu fertiliteta na razinu zamjene stanovništva jednom kad društvo prijeđe prag niskog fertiliteta.

Ovaj obrazac sugerira da pad fertiliteta odražava dublje strukturne i kulturne promjene — uključujući promjene u ulogama spolova, troškove stanovanja, nesigurnost zaposlenja mladih i promjenu prioriteta prema individualnom razvoju umjesto obiteljskog života — koje su znatno otpornije na politički inženjering nego što bi kreatori politika željeli, ostavljajući migraciju kao praktički jedini brzo djelujući alat za ublažavanje demografskog pada radne snage.

Japan, kao zemlja koja je najdalje odmakla na putu demografskog starenja, nudi vrijedan uvid u to kako se društvo može strukturno prilagoditi dugoročnom padu radne snage bez masovne migracije, opcije koju japansko društvo tradicionalno izbjegava zbog kulturnih i političkih razloga. Japanska prilagodba uključuje kombinaciju automatizacije i robotike koja nadomješta nedostatak radne snage u proizvodnji i, sve više, u uslužnom sektoru, produljenje radnog vijeka kroz postupno povećanje dobi umirovljenja i poticaje za nastavak rada nakon formalne dobi umirovljenja, i značajno povećanje sudjelovanja žena na tržištu rada kroz reforme radnog prava i dostupnosti skrbi za djecu.

Ova japanska strategija, iako ne rješava temeljni problem apsolutnog pada broja stanovnika, pokazuje da postoji prostor za ublažavanje ekonomskih posljedica demografskog starenja kroz strukturne reforme koje povećavaju produktivnost i sudjelovanje postojeće radne snage, umjesto isključivog oslanjanja na povećanje broja radnika kroz migraciju ili poticanje rađanja.

Većina mirovinskih sustava u razvijenom svijetu dizajnirana je prema modelu "pay-as-you-go", u kojem doprinosi trenutnih radnika izravno financiraju mirovine trenutnih umirovljenika, umjesto akumulacije osobnih štednih fondova. Ovaj model, funkcionalan dok je omjer radnika prema umirovljenicima ostajao povoljan, suočava se sa strukturnim izazovom održivosti kako taj omjer nastavlja opadati, prisiljavajući vlade na neugodan izbor između povećanja doprinosa trenutnih radnika, smanjenja mirovina budućih umirovljenika, ili povećanja dobi umirovljenja koja odgađa trenutak kad netko počinje primati mirovinu.

Svaka od ovih opcija nosi značajne političke troškove, s dobi umirovljenja koja se pokazala posebno osjetljivim političkim pitanjem u mnogim zemljama, gdje su pokušaji povećanja te dobi izazvali značajne javne proteste unatoč jasnoj demografskoj i fiskalnoj logici koja stoji iza takvih reformi.

Prema UN-ovom izvještaju World Population Prospects 2024, objavljenom u srpnju 2024., svjetska populacija — trenutno 8,2 milijarde ljudi — projicira se dosegnuti vrhunac od 10,3 milijarde sredinom 2080-ih godina, prije postupnog pada na 10,2 milijarde do kraja stoljeća. Ova projekcija za 2100. godinu 6% je niža (700 milijuna ljudi manje) nego što je UN procjenjivao samo prije jednog desetljeća, odražavajući brže padanje stopa fertiliteta nego što je prethodno očekivano.

Ključna, konkretna brojka za Kinu: prema analizi francuskog Nacionalnog instituta za demografska istraživanja (INED), kineska populacija projicira se pasti za 200 milijuna ljudi — gotovo 14% — između 2024. i 2054. godine, dok se istovremeno indijska populacija, već najveća na svijetu, projicira porasti za gotovo 14% u istom razdoblju. Ukupno 63 zemlje i područja, uključujući Kinu, Njemačku, Japan i Rusiju, već su dosegnule vrhunac populacije 2024. godine, s projiciranim padom od 14% tijekom sljedećih trideset godina za tu skupinu zemalja u cjelini.

Nigerija i supsaharska Afrika ostaju suprotan pol ove demografske slike. Prema istoj UN projekciji, devet zemalja — uključujući Angolu, Srednjoafričku Republiku, Demokratsku Republiku Kongo, Niger i Somaliju — projiciraju se udvostručiti svoju ukupnu populaciju između 2024. i 2054. godine. Do 2054., Pakistan se projicira postati treća najmnogoljudnija zemlja svijeta (nakon Indije i Kine), dok se Nigerija projicira spustiti na peto mjesto, iza Sjedinjenih Država — premda se do kraja stoljeća projicira da će Nigerija i DR Kongo zauzeti četvrto i peto mjesto, guraujući SAD na šesto.

Južna Koreja predstavlja najekstremniji, najbolje dokumentiran primjer neuspjeha pronatalitetne politike unatoč masivnom financijskom ulaganju. Stopa fertiliteta pala je na rekordnih 0,72 u 2023. (s 0,78 u 2022.), znatno ispod razine zamjene od 2,1 potrebne za stabilnu populaciju, i dalje ispod prosjeka od 1,24 zabilježenog 2015. Južna Koreja jedina je članica OECD-a sa stopom ispod 1,0 od 2018. godine, a sama prijestolnica Seul zabilježila je stopu od svega 0,55 — među najnižima ikad zabilježenima bilo gdje u svijetu.

Ovaj pad nastavio se unatoč tome što je vlada od 2006. potrošila preko 360 bilijuna vona (otprilike 1,3 bilijuna dolara po tadašnjem tečaju) na programe poticanja rađanja, uključujući izravne novčane naknade za novorođenčad (podignute na otprilike 750 dolara mjesečno), snižene hipotekarne kamatne stope za roditelje, i, na razini grada Seula, poseban program vrijedan 1,35 milijardi dolara koji subvencionira liječenje neplodnosti i zamrzavanje jajnih stanica. Čak je i privatni sektor sudjelovao — jedna gradevinska tvrtka u Seulu ponudila je bonus od 75.000 dolara zaposlenicima koji dobiju dijete.

Unatoč svemu tome, projekcija Statističkog ureda Koreje predviđa da će populacija zemlje pasti s trenutnih 51,7 milijuna na svega 36,2 milijuna do 2072. — pad od 30%. Ministar financija Choi Sang-mok usporedio je demografsku opasnost Južne Koreje s ledenim brijegom koji je potopio Titanic, izjavivši da je već prekasno preokrenuti trend isključivo kroz stope fertiliteta. Zanimljivo, stopa je neočekivano porasla na 0,75 u 2024. — prvi rast nakon devet godina, povezan s porastom broja brakova nakon pandemije — no stručnjaci upozoravaju da je preuranjeno tumačiti ovaj jednogodišnji obrat kao trajni preokret dugoročnog strukturnog trenda.

Nigerija, s gotovo 68% stanovništva mlađim od 30 godina i projekcijom rasta populacije na 400 milijuna do 2050., predstavlja najveću, najkonkretniju opkladu na to hoće li se afrički "mladi val" pretvoriti u demografsku dividendu ili demografski teret. Prema Svjetskom gospodarskom forumu, ako ta rastuća radna snaga uđe u produktivno zapošljavanje, Nigerija bi mogla generirati jednu od najvećih demografskih dividendi u modernoj povijesti — no trenutno stanje ostaje daleko od tog ishoda.

Stopa nezaposlenosti mladih u Nigeriji dramatično je porasla, s 23% mladih koji aktivno traže posao, dok dodatnih 32% ostaje potpuno izvan tržišta rada — kombinirana brojka koja ilustrira dubinu problema. Prema akademskoj analizi objavljenoj u časopisu Journal of International and Comparative Social Policy, samo 37% nigerijske mladeži bilo je u punom zaposlenju (radeći barem 40 sati tjedno) do 2020., dramatičan pad s 71% u 2010. — dok je stopa nezaposlenosti mladih istovremeno porasla sa 7% na 35% u istom razdoblju. Neformalni sektor, koji zapošljava oko 95% afričke mlade radne snage, dodatno je pogođen krizama poput pandemije, kada je prihod tog sektora pao za 81% unutar samog prvog mjeseca.

Šira slika diljem supsaharske Afrike ostaje jednako zabrinjavajuća — regionalna stopa nezaposlenosti mladih iznosi preko 30-40%, s ekstremnim slučajevima poput Demokratske Republike Kongo gdje preko 80% mladih ostaje nezaposleno. Afrička razvojna banka procjenjuje da kontinent mora stvoriti 68 milijuna novih radnih mjesta do 2030. samo da apsorbira nove sudionike na tržištu rada, dok UN-ova Populacijska divizija procjenjuje da će se nigerijska radno sposobna populacija povećati za preko 100 milijuna ljudi unutar 25 godina.

Nigerijski fenomen poznat lokalno kao "Japa" — masovna emigracija obrazovane mladeži u potrazi za prilikama u inozemstvu — dodatno ilustrira rizik neiskorištene demografske prilike. Unatoč proširenju sveučilišnog sustava na preko 300 institucija, zastarjeli kurikulumi i ograničen pristup strukturiranom radnom iskustvu doprinose ozbiljnom neslaganju vještina koje dodatno potiče taj odljev mozgova — dinamiku koju stručnici opisuju kao "efekt bumeranga", gdje odsutnost gospodarske prilike hrani regionalnu nesigurnost, koja zauzvrat guši baš ta privatna ulaganja potrebna za stvaranje novih radnih mjesta.

Demografska preraspodjela koja se odvija diljem svijeta predstavlja jedan od najznačajnijih, a istovremeno najsporije razvijajućih trendova koji oblikuju globalnu ekonomiju. Za razliku od financijskih kriza ili geopolitičkih šokova koji se odvijaju u tjednima ili mjesecima, demografske promjene odvijaju se kroz desetljeća, što ih čini lakšima za predvidjeti, ali i teže za politički adresirati s obzirom na to koliko sporo njihove posljedice postaju vidljive pojedinačnom biraču.

#Demographics #Africa #Ageing #GlobalEconomy #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #gospodarstvo #financije #tehnologija #analiza #poslovanje #NerminSefić


Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/objave/demografska-preraspodjela-globalna-ekonomija/

Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..

#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #demographics #Africapopulation #ageingEurope #fertility #globaleconomy #NerminSefić

Nevidljivo bojište: kibernetička sigurnost kritične infrastrukture

Autor: Nermin Sefić Moderna civilizacija ovisi o mreži infrastrukturnih sustava — električnim mrežama, vodoopskrbi, financijskim sustavima...