Prikazani su postovi s oznakom cheapmoney. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom cheapmoney. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 10. kolovoza 2026.

The Mountain of Debt: How the World Will Pay the Bill for Two Decades of Cheap Money

The Mountain of Debt: How the World Will Pay the Bill for Two Decades of Cheap Money

Autor: Nermin Sefić

Global public debt has reached levels that would have been unimaginable outside wartime two decades ago. The combination of the 2008 financial crisis, the pandemic, the energy crisis, and a prolonged…

Global public debt has reached levels that would have been unimaginable outside wartime two decades ago. The combination of the 2008 financial crisis, the pandemic, the energy crisis, and a prolonged period of low interest rates created an environment in which governments worldwide accumulated debt at scales that now raise fundamental questions about long-term fiscal sustainability, the role of central banks, and the very architecture of the global financial system.

The period after 2008 was characterized by an unusual combination of circumstances that allowed governments to borrow at scales that would have caused serious market concern in prior decades. Central banks, facing deflation risk and slow economic growth, pursued policies of persistently low, often near-zero or even negative interest rates, alongside massive quantitative easing programs that effectively created additional demand for government bonds.

This combination created an environment where governments could borrow at historically low debt-servicing costs, making fiscal expansion considerably cheaper than it would otherwise be. Political incentives to use that cheap capital for financing additional spending, rather than reducing existing debt, proved stronger than fiscal discipline in nearly every major economy, regardless of the political orientation of leading parties.

The pandemic further accelerated this trend, forcing governments into unprecedented levels of fiscal support for economies paralyzed by lockdowns, while tax revenues simultaneously fell due to the economic slowdown. This combination of increased spending and reduced revenue further widened fiscal deficits to scales not seen outside major wars.

The period of low interest rates abruptly ended with the return of inflation that followed the pandemic, partly driven by supply chain disruptions and partly by the massive fiscal and monetary stimulus injected into the economy during the pandemic. Central banks worldwide were forced to sharply raise interest rates to curb inflation, dramatically changing the fiscal landscape for all governments that had accumulated significant debt during the prior decade of cheap money.

This shift in the interest rate environment creates what economists call a "refinancing problem" — debt issued at low interest rates during the prior decade gradually matures and must be refinanced at significantly higher, current market rates, substantially increasing debt-servicing costs for governments that hadn't significantly reduced total debt levels during the cheap-money period.

While rising global debt is a common trend, actual fiscal risk varies significantly depending on several key factors — the currency in which debt is issued, debt maturity, the structure of the investor base holding that debt, and the underlying strength of economic growth that determines the ability to service debt over time.

Countries that issue debt in their own currency, like the United States, Japan, or eurozone countries, have significantly more flexibility in managing debt than developing countries forced to issue debt in foreign currencies, usually US dollars, due to limited international investor confidence in their domestic currencies. This difference becomes critical during periods of dollar strengthening, when countries with dollar-denominated debt face rising real debt-servicing costs even if their domestic economic situation hasn't changed.

Japan represents a special case worth more detailed analysis — despite a debt-to-GDP ratio that significantly exceeds nearly every other developed economy, Japanese debt remains relatively stable thanks to a combination of country-specific factors: the vast majority of debt is held domestically, within the Japanese financial system, rather than by foreign investors sensitive to changing risk perceptions; a long-standing culture of savings among Japanese households creates a stable domestic base of demand for government bonds; and the Bank of Japan retains significant flexibility in managing interest rates due to the specifics of domestic inflation dynamics.

Theoretically, the solution to excessive debt is relatively simple — a combination of spending cuts, revenue increases, and maintaining economic growth that exceeds debt growth over time. In practice, each of these elements carries significant political costs that make actual fiscal consolidation extremely difficult to implement in democratic systems with regular electoral cycles.

Reducing public spending inevitably hits specific voter groups dependent on programs being cut, creating concentrated, visible losers with strong incentive for political resistance, while the benefit of long-term fiscal stability remains diffuse, abstract, and hard for an individual voter to see in the short term. This asymmetry between concentrated costs and diffuse benefits represents the fundamental political challenge of fiscal consolidation in nearly every democratic system.

Increasing tax revenue carries similar political challenges, with the additional risk that excessive taxation can slow economic growth that is itself crucial for long-term fiscal sustainability, creating a potentially counterproductive cycle where attempts to reduce debt through higher taxes slow the growth that would otherwise help reduce the debt-to-GDP ratio.

Central banks find themselves in an increasingly complex position of balancing between two potentially conflicting goals — controlling inflation through interest rates and maintaining fiscal sustainability for governments that finance part of their debt through markets directly affected by monetary policy. This tension, known as "fiscal dominance," arises when the level of public debt becomes so large that the central bank must factor fiscal implications into its interest-rate decisions, potentially compromising its ability to conduct monetary policy based solely on the price-stability goal.

Concern about fiscal dominance is particularly pronounced in contexts where a central bank operates under direct or indirect political pressure to maintain low interest rates to ease government debt servicing, even when inflation targets would call for higher rates. This dynamic poses a serious risk to the long-term credibility of monetary policy, as markets perceiving a central bank as subject to fiscal pressure rather than an independent inflation-control mandate may demand higher risk premiums on government debt, further worsening the very fiscal problem the pressure on the central bank was trying to alleviate.

The United States occupies a unique position in global debt dynamics thanks to the dollar's status as the world's dominant reserve currency — a status creating persistent, structural global demand for US government bonds regardless of the country's current fiscal policy. This "exorbitant privilege," as known in economic literature, allows the United States to borrow at lower costs than would otherwise be possible, and provides considerably more fiscal room to maneuver during crises than countries without comparable currency reserve status have.

Still, this privilege isn't unlimited or guaranteed forever. Growing concern about the long-term US fiscal trajectory, combined with gradual diversification of some countries' foreign-exchange reserves away from exclusive dollar dependence, creates a long-term risk of gradual erosion of this privilege, though most analysts consider a sudden loss of dollar reserve status an unlikely scenario in the medium term, given the lack of a credible alternative comparable in depth and liquidity to the American government bond market.

The eurozone carries a unique structural challenge within the broader global debt story — a combination of common monetary policy conducted by the European Central Bank for all member countries, alongside retained national fiscal policies remaining under individual governments' jurisdiction. This asymmetry between centralized monetary and decentralized fiscal policy creates a structural vulnerability that became dramatically visible during the European debt crisis of the prior decade, when countries like Greece facing unsustainable debt couldn't simply devalue their own currency to ease the debt burden, an option available to countries with independent monetary policy.

Reforms introduced after that crisis, including mechanisms for financial assistance to countries in fiscal difficulty and enhanced oversight of national budgets at the European Union level, partly strengthened eurozone resilience, but the fundamental tension between monetary union and fiscal fragmentation remains unresolved, making the eurozone structurally more vulnerable to future debt crises than countries with fully aligned monetary and fiscal sovereignty.

Japan records a public debt-to-GDP ratio of 236.7% in 2024, according to Japan's Ministry of Finance data — by far the highest ratio among developed economies, and a level sustained for decades without the dramatic debt crisis traditional economic models would predict at such debt levels. Research by economists Yili Chien, Wenxin Du, and Hanno Lustig, published in the Journal of Economic Perspectives in late 2025, offers a compelling explanation for this seemingly paradoxical stability — Japanese households hold half their wealth in low-yield bank deposits (only 23% own stocks, bonds, or mutual funds, compared to over 60% of American households), providing the government an abundant and cheap funding source. Japan's government then invests that cheaply borrowed capital in stocks and foreign assets — by 2024, the Japanese government held domestic stock worth 42% of GDP and foreign investments (mostly US stocks) worth an additional 62% of GDP, effectively functioning as a kind of sovereign wealth fund financed with borrowed money, reducing "net" debt to only about 77% of GDP when that asset holding is factored in.

The United States, with a debt ratio of 124.3% of GDP in 2024, faces a different risk dynamic. According to Tokyo Foundation analysis, US government interest payments exceeded defense spending during 2024 and are projected to reach $1 trillion, or 3.3% of GDP, by 2026. This rapidly growing interest burden is directly linked to the combination of large absolute debt and the sharp rise in interest rates after 2022, creating structural fiscal pressure that Japan, thanks to its specific debt-financing structure through low-yield domestic households, hasn't experienced to the same degree.

Sri Lanka offers the most concrete, recent example of how abstract fiscal unsustainability turns into a real, dramatic national collapse. The country announced suspension of payment on most external debt on April 12, 2022 — its first sovereign default in history, despite a previously unblemished debt-repayment record even through earlier, milder currency crises. The debt-to-GDP ratio rose to 126% in 2022, driven by a combination of long-standing fiscal deficits, import-substitution trade policy that eroded the country's ability to generate foreign exchange needed for repayment, and, according to Asian Development Bank analysis, poor governance that made the crisis a years-long, gradual process rather than a sudden external shock.

The consequences were drastic and directly visible in citizens' daily lives: the Sri Lankan rupee depreciated approximately 55% on an annualized basis, falling from 200.92 to the dollar in February to over 360 to the dollar by April 2022, while foreign reserves fell to just $1.9 billion by end-March — a significant portion of which was hard to actually use due to conditions tied to a Chinese swap arrangement. Fuel, electricity, and medicine shortages caused mass protests culminating in the president fleeing the country in July 2022. According to the United Nations, Sri Lanka wasn't alone in its crisis — 54 countries were under debt stress during 2022, as the world recovered from the pandemic amid simultaneously rising interest rates.

The debt restructuring that followed proved extremely complex precisely because of creditor diversity — Sri Lanka wasn't eligible for the G20 Common Framework for Debt Treatment, forcing it to coordinate with an unusually diverse creditor landscape outside the traditional Paris Club, with domestic borrowing playing a significant role in overall debt structure. While the crisis is sometimes mistakenly attributed solely to a "Chinese debt trap," analysis published in the SAIS Review of International Affairs suggests international bonds played a considerably larger role in the crisis's origin than Chinese debt itself — a nuance often lost in simplified geopolitical narratives about this case.

Alongside traditional developed-economy debt dynamics, a distinct dimension of the global debt story over the past decade concerns China's transformation from the largest single new financier of developing countries into their largest debt collector. Through the Belt and Road Initiative (BRI), Beijing disbursed over a trillion dollars in loans to more than 150 countries to build roads, ports, railways, and telecommunications infrastructure from 2013 onward.

According to a May 2025 report by Australia's Lowy Institute, the dynamic has dramatically reversed — developing countries owe a record $35 billion in debt repayments to China during 2025, while new Chinese loan commitments have stagnated at around just $7 billion annually since the pandemic ended, a level unseen since the late 2000s and just a quarter of the amount typical during BRI's 2010s boom. The result is that China's net flow to developing countries fell to negative $34 billion in 2024 — China now receives more in repayments than it disburses in new loans, a transition that happened surprisingly fast: in 2012, China was a net financier for only 18 developing countries; by 2023, that number had risen to 60 countries where China now nets a capital drain.

Two-thirds of the total $35 billion in 2025 repayments (about $22 billion) will be paid by 75 of the world's poorest and most vulnerable countries, according to the Lowy Institute report, directly threatening budgets for healthcare, education, and climate adaptation. A separate study by researchers from the World Bank, Harvard Kennedy School, and the Kiel Institute, published in 2023, reveals China simultaneously became a major emergency lender of last resort — spending $240 billion between 2008 and 2021 bailing out 22 countries struggling with BRI debt repayment, including Argentina, Pakistan, Kenya, and Turkey, at an average interest rate of roughly 5% — more than double the IMF's standard 2% rate.

Ten years after BRI's launch, according to a Wilson Center report, as much as 80% of Chinese government loans to developing countries went precisely to countries already in or becoming debt distress — a statistic critics cite as evidence of deliberate "debt trap" strategy, while Chinese officials and some academics, like Deborah Brautigam of Johns Hopkins University, argue Chinese lending is driven more by commercial logic than deliberate geopolitical leverage.

The global problem of excessive public debt has no simple, painless solution. The combination of demographic changes increasing pension and healthcare system costs, geopolitical tensions requiring increased defense spending, and political incentives favoring short-term spending over long-term fiscal discipline creates an environment where managing public debt will remain a central topic of global economic policy over the next decade, without a clear, painless path to a solution that doesn't require significant political and economic trade-offs.

#GlobalDebt #FinancialStability #InterestRates #MacroEconomics #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #Economics #GlobalMarkets #Innovation #Leadership #BusinessStrategy #RiskManagement


Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/en/publications/global-debt-two-decades-cheap-money/

Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..

#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #globaldebt #sovereigndebt #cheapmoney #interestrates #financialstability #NerminSefić

Planina duga: kako će svijet platiti račun za dva desetljeća jeftinog novca

Planina duga: kako će svijet platiti račun za dva desetljeća jeftinog novca

Autor: Nermin Sefić

Globalni javni dug dosegnuo je razine koje bi prije dva desetljeća bile nezamislive izvan ratnog vremena. Kombinacija financijske krize 2008., pandemije, energetske krize i produženog razdoblja niskih…

Globalni javni dug dosegnuo je razine koje bi prije dva desetljeća bile nezamislive izvan ratnog vremena. Kombinacija financijske krize 2008., pandemije, energetske krize i produženog razdoblja niskih kamatnih stopa stvorila je okruženje u kojem su vlade diljem svijeta akumulirale dug u razmjerima koji sada postavljaju temeljna pitanja o dugoročnoj fiskalnoj održivosti, ulozi središnjih banaka i samoj arhitekturi globalnog financijskog sustava.

Razdoblje nakon 2008. godine karakterizirala je neobična kombinacija okolnosti koja je omogućila vladama da posuđuju u razmjerima koji bi u prijašnjim desetljećima izazvali ozbiljnu tržišnu zabrinutost. Središnje banke, suočene s rizikom deflacije i sporog gospodarskog rasta, provodile su politiku dugotrajno niskih, često blizu nule ili čak negativnih kamatnih stopa, uz masovne programe kvantitativnog popuštanja koji su efektivno stvarali dodatnu potražnju za državnim obveznicama.

Ova kombinacija stvorila je okruženje u kojem su vlade mogle posuđivati po povijesno niskim troškovima servisiranja duga, čineći fiskalnu ekspanziju znatno jeftinijom nego što bi inače bila. Politički poticaji za korištenje tog jeftinog kapitala za financiranje dodatne potrošnje, umjesto za smanjenje postojećeg duga, pokazali su se snažnijima od fiskalne discipline u gotovo svim velikim gospodarstvima, neovisno o političkoj orijentaciji vodećih stranaka.

Pandemija je dodatno ubrzala ovaj trend, prisiljavajući vlade na neviđene razine fiskalne potpore gospodarstvima paraliziranima lockdownovima, dok su istovremeno prihodi od poreza padali zbog gospodarskog usporavanja. Ova kombinacija povećane potrošnje i smanjenih prihoda dodatno je proširila fiskalne deficite u razmjerima koji nisu viđeni izvan velikih ratova.

Razdoblje niskih kamatnih stopa naglo je završilo povratkom inflacije koja je uslijedila nakon pandemije, djelomično potaknuta poremećajima u opskrbnim lancima, a djelomično masivnim fiskalnim i monetarnim poticajima koji su ubrizgani u gospodarstvo tijekom pandemije. Središnje banke diljem svijeta bile su prisiljene naglo podići kamatne stope kako bi obuzdale inflaciju, dramatično mijenjajući fiskalni krajolik za sve vlade koje su akumulirale značajan dug tijekom prethodnog desetljeća jeftinog novca.

Ova promjena kamatnog okruženja stvara ono što ekonomisti nazivaju "problemom refinanciranja" — dug koji je izdan po niskim kamatnim stopama tijekom prethodnog desetljeća postupno dospijeva i mora se refinancirati po znatno višim, trenutnim tržišnim stopama, značajno povećavajući troškove servisiranja duga za vlade koje nisu značajno smanjile ukupnu razinu duga tijekom razdoblja jeftinog novca.

Iako je porast globalnog duga zajednički trend, stvarni fiskalni rizik značajno varira ovisno o nekoliko ključnih faktora — valuti u kojoj je dug izdan, ročnosti duga, strukturi baze investitora koji drže taj dug, i temeljnoj snazi gospodarskog rasta koja određuje sposobnost servisiranja duga tijekom vremena.

Zemlje koje izdaju dug u vlastitoj valuti, poput Sjedinjenih Država, Japana ili zemalja eurozone, imaju značajno veću fleksibilnost u upravljanju dugom od zemalja u razvoju koje su prisiljene izdavati dug u stranim valutama, obično američkim dolarima, zbog ograničenog povjerenja međunarodnih investitora u njihove domaće valute. Ova razlika postaje kritična tijekom razdoblja jačanja dolara, kada zemlje s dugom denominiranim u dolarima suočavaju rastuće stvarne troškove servisiranja duga čak i ako se njihova domaća gospodarska situacija nije promijenila.

Japan predstavlja poseban slučaj vrijedan detaljnije analize — unatoč omjeru duga prema BDP-u koji značajno nadmašuje gotovo svaku drugu razvijenu ekonomiju, japanski dug ostaje relativno stabilan zahvaljujući kombinaciji čimbenika specifičnih za tu zemlju: velika većina duga drži se domaće, unutar japanskog financijskog sustava, umjesto od strane stranih investitora osjetljivih na promjene percepcije rizika; dugogodišnja kultura štednje japanskih kućanstava stvara stabilnu domaću bazu potražnje za državnim obveznicama; i japanska središnja banka zadržava značajnu fleksibilnost u upravljanju kamatnim stopama zbog specifičnosti domaće inflacijske dinamike.

Teoretski, rješenje problema prekomjernog duga relativno je jednostavno — kombinacija smanjenja potrošnje, povećanja poreznih prihoda, i održavanja gospodarskog rasta koji nadmašuje rast duga tijekom vremena. U praksi, svaki od ovih elemenata nosi značajne političke troškove koji čine stvarnu fiskalnu konsolidaciju izuzetno teškom za provesti u demokratskim sustavima s redovnim izbornim ciklusima.

Smanjenje javne potrošnje neizbježno pogađa specifične skupine birača koji ovise o programima koji se smanjuju, stvarajući koncentrirane, vidljive gubitnike koji imaju snažan poticaj za politički otpor, dok korist od dugoročne fiskalne stabilnosti ostaje difuzna, apstraktna i teško vidljiva pojedinačnom biraču u kratkom roku. Ova asimetrija između koncentriranih troškova i difuznih koristi predstavlja temeljni politički izazov fiskalne konsolidacije u gotovo svakom demokratskom sustavu.

Povećanje poreznih prihoda nosi slične političke izazove, uz dodatni rizik da prekomjerno oporezivanje može usporiti gospodarski rast koji je sam po sebi ključan za dugoročnu fiskalnu održivost, stvarajući potencijalno kontraproduktivan ciklus u kojem pokušaji smanjenja duga kroz veće poreze usporavaju rast koji bi inače pomogao smanjiti omjer duga prema BDP-u.

Središnje banke nalaze se u sve složenijoj poziciji balansiranja između dva potencijalno sukobljena cilja — kontrole inflacije kroz kamatne stope i održavanja fiskalne održivosti vlada koje financiraju dio svog duga kroz tržišta na koja monetarna politika izravno utječe. Ova napetost, poznata kao "fiskalna dominacija", nastaje kad razina javnog duga postane toliko velika da centralna banka mora uzeti u obzir fiskalne implikacije svojih odluka o kamatnim stopama, potencijalno kompromitirajući svoju sposobnost da provodi monetarnu politiku isključivo na temelju cilja stabilnosti cijena.

Zabrinutost oko fiskalne dominacije posebno je izražena u kontekstima gdje središnja banka djeluje pod izravnim ili neizravnim političkim pritiskom da održava niske kamatne stope kako bi olakšala servisiranje vladinog duga, čak i kad bi inflacijski ciljevi zahtijevali više stope. Ova dinamika predstavlja ozbiljan rizik za dugoročnu vjerodostojnost monetarne politike, jer tržišta koja percipiraju centralnu banku kao podložnu fiskalnom pritisku umjesto neovisnom mandatu kontrole inflacije mogu zahtijevati veće premije rizika na državni dug, dodatno pogoršavajući upravo onaj fiskalni problem koji je pritisak na centralnu banku pokušavao ublažiti.

Sjedinjene Države zauzimaju jedinstvenu poziciju u globalnoj dužničkoj dinamici zahvaljujući statusu dolara kao dominantne svjetske rezervne valute — status koji stvara trajnu, strukturnu globalnu potražnju za američkim državnim obveznicama neovisno o trenutnoj fiskalnoj politici zemlje. Ova "izvanredna privilegija", kako je poznata u ekonomskoj literaturi, omogućuje Sjedinjenim Državama posuđivanje po nižim troškovima nego što bi inače bilo moguće, i pruža znatno veći fiskalni prostor za manevriranje tijekom kriza nego što ga imaju zemlje bez usporedivog rezervnog statusa valute.

Ipak, ova privilegija nije neograničena niti zajamčena zauvijek. Rastuća zabrinutost oko dugoročne fiskalne putanje Sjedinjenih Država, kombinirana s postupnom diverzifikacijom deviznih rezervi nekih zemalja dalje od isključive ovisnosti o dolaru, stvara dugoročni rizik postupnog erozije ove privilegije, iako većina analitičara smatra nagli gubitak rezervnog statusa dolara malo vjerojatnim scenarijem u srednjoročnom razdoblju, s obzirom na nedostatak vjerodostojne alternative usporedive dubine i likvidnosti američkog tržišta državnih obveznica.

Eurozona nosi jedinstven strukturni izazov unutar šire priče o globalnom dugu — kombinaciju zajedničke monetarne politike koju vodi Europska središnja banka za sve zemlje članice, uz zadržane nacionalne fiskalne politike koje ostaju u nadležnosti pojedinačnih vlada. Ova asimetrija između centralizirane monetarne i decentralizirane fiskalne politike stvara strukturnu ranjivost koja je postala dramatično vidljiva tijekom europske dužničke krize prethodnog desetljeća, kad su zemlje poput Grčke suočene s neodrživim dugom nisu mogle jednostavno devalvirati vlastitu valutu kako bi ublažile teret duga, opcija dostupna zemljama s neovisnom monetarnom politikom.

Reforme uvedene nakon te krize, uključujući mehanizme za financijsku pomoć zemljama u fiskalnim poteškoćama i pojačan nadzor nacionalnih proračuna na razini Europske unije, djelomično su ojačale otpornost eurozone, no temeljna napetost između monetarne unije i fiskalne fragmentacije ostaje neriješena, čineći eurozonu strukturno ranjivijom na buduće dužničke krize nego zemlje s potpuno usklađenom monetarnom i fiskalnom suverenošću.

Japan bilježi omjer javnog duga prema BDP-u od 236,7% u 2024. godini, prema podacima japanskog Ministarstva financija — daleko najviši omjer među razvijenim gospodarstvima, i to razina koja se održava desetljećima bez dramatične dužničke krize koja bi se prema tradicionalnim ekonomskim modelima očekivala kod tolikog duga. Rad ekonomista Yilija Chiena, Wenxin Du i Hanne Lustig, objavljen u časopisu Journal of Economic Perspectives krajem 2025., nudi uvjerljivo objašnjenje ove naizgled paradoksalne stabilnosti — japanska kućanstva drže polovicu svoje imovine u niskoprinosnim bankovnim depozitima (samo 23% posjeduje dionice, obveznice ili investicijske fondove, u odnosu na preko 60% američkih kućanstava), pružajući vladi obilan i jeftin izvor financiranja. Japanska vlada zatim taj jeftino posuđeni kapital ulaže u dionice i inozemnu imovinu — do 2024. japanska vlada posjedovala je domaće dionice vrijedne 42% BDP-a i inozemna ulaganja (uglavnom američke dionice) vrijedna dodatnih 62% BDP-a, efektivno funkcionirajući kao svojevrsni suvereni fond financiran posuđenim novcem, umanjujući "neto" dug na svega oko 77% BDP-a kad se ta imovina uzme u obzir.

Sjedinjene Države, s omjerom duga od 124,3% BDP-a u 2024., suočavaju se s drugačijom dinamikom rizika. Prema analizi Tokijske zaklade, kamatna plaćanja američke vlade premašila su rashode za obranu tijekom 2024. godine i projiciraju se dosegnuti 1 bilijun dolara, odnosno 3,3% BDP-a, do 2026. godine. Ova brzo rastuća kamatna opterećenost izravno je povezana s kombinacijom velikog apsolutnog duga i naglog rasta kamatnih stopa nakon 2022., stvarajući strukturni fiskalni pritisak koji Japan, zahvaljujući svojoj specifičnoj strukturi financiranja duga uglavnom kroz domaća kućanstva s niskim prinosima, dosad nije osjetio u istoj mjeri.

Šri Lanka nudi najkonkretniji, najsvježiji primjer kako se apstraktna fiskalna neodrživost pretvara u stvaran, dramatičan nacionalni kolaps. Zemlja je 12. travnja 2022. objavila obustavu plaćanja većine vanjskog duga — prvi suvereni default u njezinoj povijesti, unatoč prethodnom besprijekornom zapisu otplate duga čak i kroz ranije, blaže valutne krize. Omjer duga prema BDP-u porastao je na 126% u 2022., pogonjen kombinacijom dugogodišnjih fiskalnih deficita, uvozno-supstitucijske trgovinske politike koja je erodirala sposobnost zemlje da generira devizne rezerve potrebne za otplatu, i, prema analizi Azijske razvojne banke, lošeg upravljanja koje je krizu učinilo dugogodišnjim, postupnim procesom umjesto iznenadnog vanjskog šoka.

Posljedice su bile drastične i izravno vidljive u svakodnevnom životu građana: šrilanska rupija deprecirala je za približno 55% na godišnjoj razini, padajući s 200,92 na dolar u veljači na preko 360 na dolar do travnja 2022., dok su devizne rezerve pale na svega 1,9 milijardi dolara do kraja ožujka — od čega je značajan dio bio teško upotrebljiv zbog uvjeta povezanih s kineskim swap aranžmanom. Nestašica goriva, struje i lijekova uzrokovala je masovne prosvjede koji su kulminirali bijegom predsjednika iz zemlje u srpnju 2022. Prema Ujedinjenim narodima, Šri Lanka nije bila usamljena u svojoj krizi — 54 zemlje bile su pod dužničkim stresom tijekom 2022. godine, dok se svijet oporavljao od pandemije uz istovremeno rastuće kamatne stope.

Restrukturiranje duga koje je uslijedilo pokazalo se iznimno složenim upravo zbog raznolikosti vjerovnika — Šri Lanka nije bila prihvatljiva za G20 Zajednički okvir za tretman duga, prisiljavajući je na koordinaciju s neuobičajeno raznolikim krajolikom vjerovnika izvan tradicionalnog Pariškog kluba, uz značajnu ulogu domaćeg zaduživanja u ukupnoj strukturi duga. Iako se krizu ponekad pogrešno pripisuje isključivo "kineskoj dužničkoj zamci", analiza objavljena u SAIS Review of International Affairs sugerira da su međunarodne obveznice odigrale znatno veću ulogu u nastanku krize od kineskog duga samog po sebi — nijansa koja se često gubi u pojednostavljenim geopolitičkim narativima o ovom slučaju.

Uz tradicionalnu dužničku dinamiku razvijenih gospodarstava, posebna dimenzija globalne dužničke priče tijekom posljednjeg desetljeća tiče se transformacije Kine iz najvećeg pojedinačnog novog financijera zemalja u razvoju u njihovog najvećeg naplatitelja duga. Kroz Inicijativu pojasa i puta (BRI), Peking je isplatio preko bilijuna dolara zajmova u više od 150 zemalja za izgradnju cesta, luka, željeznica i telekomunikacijske infrastrukture od 2013. godine nadalje.

Prema izvještaju australskog instituta Lowy iz svibnja 2025., dinamika se dramatično preokrenula — zemlje u razvoju dužne su rekordnih 35 milijardi dolara otplate duga Kini tijekom 2025., dok su nove kineske obveze zajmova stagnirale na svega oko 7 milijardi dolara godišnje od kraja pandemije, razinu neviđenu od kasnih 2000-ih i tek četvrtinu iznosa tipičnog tijekom procvata BRI-ja u 2010-ima. Rezultat je da je Kinin neto tok prema zemljama u razvoju pao na negativnih 34 milijarde dolara u 2024. — Kina sada prima više u otplatama nego što isplaćuje u novim zajmovima, tranzicija koja se dogodila iznenađujuće brzo: 2012. Kina je bila neto financijer za samo 18 zemalja u razvoju; do 2023. taj broj porastao je na 60 zemalja gdje Kina sad neto oduzima kapital.

Dvije trećine od ukupnih 35 milijardi dolara otplate u 2025. (oko 22 milijarde) platit će 75 najsiromašnijih i najranjivijih zemalja svijeta, prema izvještaju Lowy instituta, izravno ugrožavajući proračune za zdravstvo, obrazovanje i prilagodbu klimatskim promjenama. Zasebna studija istraživača sa Svjetske banke, Harvard Kennedy School i Kiel instituta, objavljena 2023., otkriva da je Kina istovremeno postala i veliki hitni vjerovnik posljednje instance — potrošivši 240 milijardi dolara između 2008. i 2021. na sanaciju 22 zemlje koje se bore s otplatom BRI duga, uključujući Argentinu, Pakistan, Kenju i Tursku, po prosječnoj kamatnoj stopi od otprilike 5% — više nego dvostruko od standardne stope MMF-a od 2%.

Deset godina nakon pokretanja BRI-ja, prema izvještaju Wilson centra, čak 80% kineskih državnih zajmova zemljama u razvoju otišlo je upravo zemljama koje su već bile ili postale dužnički ugrožene — statistika koju kritičari navode kao dokaz namjerne strategije "dužničke zamke", dok kineski dužnosnici i neki akademici, poput Deborah Brautigam sa Sveučilišta Johns Hopkins, tvrde da je kinesko kreditiranje vođeno više komercijalnom logikom nego namjernom geopolitičkom polugom.

Globalni problem prekomjernog javnog duga nema jednostavno, bezbolno rješenje. Kombinacija demografskih promjena koje povećavaju troškove mirovinskih i zdravstvenih sustava, geopolitičkih napetosti koje zahtijevaju povećanu obrambenu potrošnju, i političkih poticaja koji favoriziraju kratkoročnu potrošnju nad dugoročnom fiskalnom disciplinom, stvara okruženje u kojem će pitanje upravljanja javnim dugom ostati središnja tema globalne ekonomske politike tijekom sljedećeg desetljeća, bez jasnog, bezbolnog puta prema rješenju koje ne zahtijeva značajne političke i ekonomske kompromise.

#GlobalDebt #FinancialStability #InterestRates #MacroEconomics #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #gospodarstvo #financije #tehnologija #analiza #poslovanje #NerminSefić


Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/objave/globalni-dug-dva-desetljeca-jeftinog-novca/

Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..

#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #globaldebt #sovereigndebt #cheapmoney #interestrates #financialstability #NerminSefić

Nevidljivo bojište: kibernetička sigurnost kritične infrastrukture

Autor: Nermin Sefić Moderna civilizacija ovisi o mreži infrastrukturnih sustava — električnim mrežama, vodoopskrbi, financijskim sustavima...