Prikazani su postovi s oznakom waterscarcity. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom waterscarcity. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 10. kolovoza 2026.

The Next Crisis We're Not Seeing: Global Water Scarcity

The Next Crisis We're Not Seeing: Global Water Scarcity

Autor: Nermin Sefić

While climate debates dominantly focus on carbon dioxide and temperature, a quieter but equally existential crisis is brewing in the background — freshwater scarcity already affecting billions of…

While climate debates dominantly focus on carbon dioxide and temperature, a quieter but equally existential crisis is brewing in the background — freshwater scarcity already affecting billions of people and which, according to most projections, could become one of the most significant geopolitical and economic challenges of coming decades.

Although Earth is covered in water, less than three percent of it is fresh, and most of that freshwater is locked in glaciers and underground reserves that are difficult to access for everyday use. Available freshwater from rivers, lakes, and easily accessible groundwater sources represents only a fraction of the planet's total water resources, and that limited quantity must meet the needs of a growing global population, increasingly intensive agriculture, and rapidly growing industrial demand.

Agriculture remains by far the largest consumer of freshwater globally, using the vast majority of available resources for crop irrigation. This reality creates a direct tension between the growing food needs of a still-growing global population and the limited availability of water needed to produce that food, a tension further worsened by climate change altering precipitation patterns in ways that often reduce water availability precisely in regions already under water stress.

Water scarcity isn't an evenly distributed global problem, but a strongly regionally concentrated challenge. The Middle East and North Africa represent the region with the most intense water stress on the planet, where a combination of arid climate, rapid population growth, and, in some cases, long-running conflicts over cross-border water resources creates an environment where access to water becomes a direct national security issue.

Rivers crossing multiple national borders — like the Nile, the Tigris and Euphrates, or the Indus — are becoming increasingly significant sources of geopolitical tension as upstream countries build dams and irrigation infrastructure that reduce water flow available to downstream countries. Ethiopia's dam on the Blue Nile, for instance, has become a source of long-running diplomatic tension with Egypt, which depends on the Nile for practically all its freshwater, illustrating how infrastructure projects in one country can directly threaten another's water security.

Alongside the visible crisis of rivers and lakes, an equally, if not more, worrying crisis is unfolding beneath the surface — depletion of underground aquifers at rates significantly exceeding their natural replenishment rate. Regions like northern India, parts of the United States, and the Middle East are pumping groundwater for agriculture and urban consumption at rates that, if continued, could exhaust some of these aquifers within a few decades.

This crisis is particularly worrying because it unfolds mostly invisibly, without dramatic visual signals like dried-up rivers that might prompt urgent public and political reaction. Groundwater levels decline gradually, measured through satellite data on gravitational anomalies, in a way that remains mostly invisible to the everyday observer until consequences — like sudden drops in agricultural productivity or land subsidence — become drastically visible.

Water scarcity carries direct economic consequences going beyond the obvious costs of agricultural damage. Industrial sectors dependent on large quantities of water — from semiconductor chip manufacturing, which requires exceptionally pure water in large quantities, to power generation, where many plants require water for cooling — face increasing risk of operational disruption in regions under water stress.

Taiwan, the global hub for manufacturing the most advanced semiconductor chips, occasionally faces serious droughts directly threatening production continuity critical to global technology supply chains, illustrating how a seemingly local water problem can have global economic consequences given the concentration of critical industrial production in regions exposed to water stress.

Desalination, the process of removing salt from seawater to produce drinking water, is often presented as a technological solution that could solve water scarcity for coastal regions. While the technology is becoming increasingly efficient and cheaper, desalination remains an energy-intensive process generating significant costs and environmental consequences through disposal of concentrated saline waste, limiting its applicability as a universal solution, particularly for countries lacking access to cheap energy needed to power desalination plants at scale.

Improving irrigation efficiency, shifting toward drought-resistant crops, and pricing mechanisms that more accurately reflect the actual value and scarcity of water represent additional strategies that can mitigate the crisis, but no single solution offers a complete answer to the structural problem of growing demand meeting limited, and in many regions increasingly unpredictable, supply.

The concept of "virtual water" — the amount of water consumed producing a good that's subsequently exported — offers a useful framework for understanding how global food trade effectively redistributes water resources worldwide in ways that remain invisible in traditional trade-policy discussions. A country exporting water-intensive crops like rice or cotton, even if itself suffering water stress, effectively exports its scarce water in the form of that crop, while a country importing food instead of producing it domestically effectively saves its own water resources that would otherwise be needed for that production.

This dynamic creates complex questions of global equity and strategy — countries with limited water resources face a choice between achieving greater food self-sufficiency, at the cost of further depleting already scarce water resources, or relying on food imports, thereby becoming dependent on global trade-flow stability for basic food security, a choice carrying its own geopolitical risks if global trade is disrupted.

Rapid urbanization worldwide, particularly in developing countries, creates an additional layer of water-security challenge extending beyond absolute water-resource availability. Cities growing faster than their water-supply infrastructure capacity face losses through leakage in outdated distribution systems that can amount to a significant share of total distributed water, losses representing an equally, if not more, significant challenge as absolute water-source scarcity itself.

Alongside the Nile, numerous other cross-border rivers are becoming sources of growing tension. The Mekong River, flowing through six Southeast Asian countries, faces increasingly intense disputes over dams China is building upstream.

According to the latest World Resources Institute (WRI) report from 2023, using their Aqueduct Water Risk Atlas — the first such country-level water risk assessment of its kind — 25 countries, home to roughly a quarter of the world's population, face "extremely high" water stress each year, regularly using almost their entire available water supply. Bahrain, Cyprus, Kuwait, Lebanon, and Oman are cited as the five most affected countries, where even a short-term drought carries the risk of completely exhausting water resources.

The broader picture is equally concerning — at least 4 billion people, or half the world's population, live under high water stress for at least one month per year. Global water demand has more than doubled since 1960, and WRI projects further growth of 20 to 25% by 2050. The financial dimension of this risk is equally dramatic — WRI estimates that by 2050, as much as $70 trillion of global GDP will be exposed to high water stress, compared to $15 trillion (24% of global GDP) in 2010. Just four countries — India, Mexico, Egypt, and Turkey — account for more than half of that exposed GDP projected for 2050.

A concrete example of economic damage is already visible in India, where lack of water for cooling thermal power plants between 2017 and 2021 resulted in a loss of 8.2 terawatt-hours of energy — enough electricity to power 1.5 million Indian households for five years. WRI estimates that failure to improve water resource management could result in GDP losses of 7% to 12% in India, China, and Central Asia, and 6% in the Middle East.

The most concrete, best-documented example of cross-border water conflict today is the Grand Ethiopian Renaissance Dam (GERD) on the Blue Nile — Africa's largest hydroelectric project, with a production capacity of 5,150 megawatts, worth an estimated $4-4.6 billion. Construction began in 2011, reservoir filling was completed on September 5, 2024, and the project itself was formally completed and ceremonially inaugurated in September 2025 — after Ethiopia unilaterally continued filling the dam despite the absence of a legally binding agreement with Egypt and Sudan on equitable Nile water allocation.

For Ethiopia, where an estimated over 52% of the population still lacks access to electricity, the dam represents a path toward doubling national power-generation capacity and potentially becoming a major regional energy exporter. For Egypt, which depends on the Nile for practically all its freshwater, the dam represents an existential threat — one academic estimate published in Defence Studies journal projects the water shortfall caused by the dam could cost the Egyptian economy $51 billion and cause the loss of 4.74 million jobs.

Tensions have escalated to the point that Ethiopia's foreign minister formally warned the UN Security Council in September 2024 about "repeated Egyptian threats to use force," while the United States has occasionally threatened to withhold development aid to Ethiopia if the dispute isn't resolved. Academic analysis published in the Fletcher Forum of World Affairs describes GERD as potentially the first modern armed conflict directly caused by water, given the combination of Egyptian military positioning, the absence of a neutral mediator, and a fundamental conflict of interest that doesn't allow easy compromise — Ethiopia prioritizes maximizing energy production, while Egypt prioritizes stable, predictable water supply, two goals that structurally collide during reservoir filling and management periods.

Cape Town in 2018 provided the most concrete example of how close a major city can come to completely running out of water, and simultaneously a rare example of successfully averting catastrophe through coordinated public action. After three consecutive years of insufficient rainfall, dam levels supplying the city of four million residents fell to 27% capacity by January 2018, with a projected drop to a critical 13.5% by April 12, 2018 — a date that became known as "Day Zero," when city taps would be shut off for everyone except critical services, forcing residents into daily rations of 25 liters per person at one of 200 collection points.

The city avoided this scenario through a combination of aggressive measures and the fortunate circumstance of returning rain in June 2018. City government steeply raised tariffs for heavy users, banned filling pools and watering lawns, reduced water pressure across the system (this measure alone saved roughly 10% of total municipal consumption), and diverted water from the agricultural sector toward the city — a move that bought an additional month but caused the loss of over 30,000 agricultural jobs. Residents cut water use by nearly 60% relative to 2015 levels, with average household consumption falling from 183 liters per person daily before the drought to just 84 liters by 2018 — a dramatic 54% reduction, reaching one of the lowest per-capita water consumption rates of any major city in the world.

The Cape Town case became a reference study for urban water management worldwide precisely because it shows technical solutions alone weren't sufficient — critical was the combination of transparent, continuous communication with citizens (including electronic signs daily displaying how many days of water remained), pricing incentives, and, according to University of Cape Town researchers, broader cooperation among authorities, the business community, and individual citizens extending beyond purely technical expertise.

In contrast to dramatic crises like those in Cape Town or the Nile conflict, Israel offers a rare, well-documented example of a country successfully solving its own structural water scarcity through massive, long-term investment in desalination. Facing the worst drought in 900 years in 1998, and a 20% decline in natural water supply over the prior 30 years, the Israeli government launched a long-term seawater reverse-osmosis desalination construction program in 1999.

The result is an unprecedented transformation — use of desalinated tap water rose from 0% to 65% within just 15 years, according to Israeli water experts. Today desalination supplies between 55% and 80% of Israel's drinking water, depending on source and measurement methodology, through a network of five large plants on the Mediterranean coast (Ashkelon, Palmachim, Hadera, Sorek, and Ashdod) plus dozens of smaller plants purifying brackish groundwater, mostly in the Negev desert. Sorek, the world's largest reverse-osmosis plant when built in 2013, alone supplies 1.5 million people, while its successor Sorek 2 (2025) set a new world record for lowest water production cost, reducing carbon footprint by 30% through an innovative steam-driven design.

This transformation enabled Israel to become a net water exporter despite its geographic location in one of the world's driest regions — the country supplies Jordan with 100 million cubic meters of water annually from the Sea of Galilee, covering 20% of Jordan's water needs and strengthening the peace agreement between the two countries, while mandated West Bank water supply under the 1995 Oslo II Accords represents an additional dimension of regional water diplomacy enabled by Israel's technological surplus.

Still, the Israeli model isn't without limitations restricting its universal applicability. Desalination requires significant energy consumption — projections suggest Israel will need an additional 11 terawatt-hours of electricity annually by 2065 for desalination alone, while coastal plants remain exposed to military attack risk in a conflict-prone region. For countries lacking access to cheap energy at scale or financial resources comparable to Israel's GDP per capita, replicating this model remains considerably harder, despite the approach's technical proof of concept.

The water crisis deserves considerably more attention in global sustainability debates than it currently receives, partly because, unlike climate change which has become a dominant global topic, water scarcity remains mostly regionally perceived as a local problem of individual countries, rather than a connected, systemic challenge requiring a coordinated global response comparable to efforts directed at climate change.

#WaterScarcity #WaterSecurity #ClimateRisk #Infrastructure #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #Economics #GlobalMarkets #Innovation #Leadership #BusinessStrategy #RiskManagement


Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/en/publications/global-water-scarcity-next-crisis/

Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..

#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #waterscarcity #watersecurity #climaterisk #desalination #infrastructure #NerminSefić

Sljedeća kriza koju ne vidimo: globalna nestašica vode

Sljedeća kriza koju ne vidimo: globalna nestašica vode

Autor: Nermin Sefić

Dok klimatske rasprave dominantno fokusiraju na ugljični dioksid i temperaturu, tiša ali jednako egzistencijalna kriza sazrijeva u pozadini — nestašica slatke vode koja već pogađa milijarde ljudi i…

Dok klimatske rasprave dominantno fokusiraju na ugljični dioksid i temperaturu, tiša ali jednako egzistencijalna kriza sazrijeva u pozadini — nestašica slatke vode koja već pogađa milijarde ljudi i koja bi, prema većini projekcija, mogla postati jedan od najznačajnijih geopolitičkih i ekonomskih izazova sljedećih desetljeća.

Iako je Zemlja prekrivena vodom, manje od tri posto te vode je slatka, a većina te slatke vode zarobljena je u ledenjacima i podzemnim rezervama koje su teško dostupne za svakodnevnu upotrebu. Dostupna slatka voda iz rijeka, jezera i lako dostupnih podzemnih izvora predstavlja tek djelić ukupnih vodnih resursa planeta, a ta ograničena količina mora zadovoljiti potrebe rastuće globalne populacije, sve intenzivnije poljoprivrede i brzo rastuće industrijske potražnje.

Poljoprivreda ostaje daleko najveći potrošač slatke vode globalno, koristeći znatnu većinu dostupnih resursa za navodnjavanje usjeva. Ova stvarnost stvara izravnu napetost između rastuće potrebe za hranom globalne populacije koja i dalje raste i ograničene dostupnosti vode potrebne za proizvodnju te hrane, napetost koja se dodatno pogoršava klimatskim promjenama koje mijenjaju obrasce oborina na načine koji često smanjuju dostupnost vode upravo u regijama koje su već pod vodnim stresom.

Nestašica vode nije ravnomjerno raspoređen globalni problem, nego snažno regionalno koncentriran izazov. Bliski istok i sjeverna Afrika predstavljaju regiju s najintenzivnijim vodnim stresom na planetu, gdje kombinacija aridne klime, brzog rasta stanovništva i, u nekim slučajevima, dugotrajnih sukoba oko prekograničnih vodnih resursa stvara okruženje u kojem pristup vodi postaje izravno pitanje nacionalne sigurnosti.

Rijeke koje prelaze više državnih granica — poput Nila, Tigrisa i Eufrata, ili Inda — postaju sve značajniji izvor geopolitičke napetosti kako uzvodne zemlje grade brane i infrastrukturu za navodnjavanje koja smanjuje protok vode dostupne nizvodnim zemljama. Etiopska brana na Plavom Nilu, primjerice, postala je izvor dugogodišnje diplomatske napetosti s Egiptom, koji ovisi o Nilu za praktički svu svoju slatku vodu, ilustrirajući kako infrastrukturni projekti u jednoj zemlji mogu izravno ugroziti vodnu sigurnost druge.

Uz vidljivu krizu rijeka i jezera, jednako, ako ne i značajnije zabrinjavajuća kriza odvija se ispod površine — iscrpljivanje podzemnih vodonosnika brzinom koja znatno nadmašuje njihovu prirodnu stopu obnavljanja. Regije poput sjeverne Indije, dijelova Sjedinjenih Država i Bliskog istoka crpe podzemne vode za poljoprivredu i urbanu potrošnju brzinom koja bi, ako se nastavi, mogla iscrpiti neke od ovih vodonosnika unutar nekoliko desetljeća.

Ova kriza je posebno zabrinjavajuća zato što se odvija uglavnom nevidljivo, bez dramatičnih vizualnih signala poput presušenih rijeka koji bi mogli potaknuti hitnu javnu i političku reakciju. Razina podzemnih voda opada postupno, mjereno satelitskim podacima o gravitacijskim anomalijama, na način koji ostaje uglavnom nevidljiv svakodnevnom promatraču sve dok se posljedice — poput naglog pada poljoprivredne produktivnosti ili propadanja tla — ne postanu drastično vidljive.

Nestašica vode nosi izravne ekonomske posljedice koje nadilaze očite troškove poljoprivredne štete. Industrijski sektori koji ovise o velikim količinama vode — od proizvodnje poluvodičkih čipova, koja zahtijeva iznimno čistu vodu u velikim količinama, do proizvodnje energije, gdje mnoge elektrane zahtijevaju vodu za hlađenje — suočavaju se sa sve većim rizikom operativnih poremećaja u regijama pod vodnim stresom.

Tajvan, globalni centar proizvodnje najnaprednijih poluvodičkih čipova, povremeno se suočava s ozbiljnim sušama koje izravno prijete kontinuitetu proizvodnje kritične za globalne opskrbne lance tehnologije, ilustrirajući kako naizgled lokalni vodni problem može imati globalne ekonomske posljedice s obzirom na koncentraciju kritične industrijske proizvodnje u regijama izloženima vodnom stresu.

Desalinizacija, proces uklanjanja soli iz morske vode radi proizvodnje pitke vode, često se predstavlja kao tehnološko rješenje koje bi moglo riješiti nestašicu vode za obalne regije. Iako tehnologija postaje sve učinkovitija i jeftinija, desalinizacija ostaje energetski intenzivan proces koji generira značajne troškove i ekološke posljedice kroz zbrinjavanje koncentriranog slanog otpada, ograničavajući njezinu primjenjivost kao univerzalno rješenje, posebno za zemlje bez pristupa jeftinoj energiji potrebnoj za pogon desalinizacijskih postrojenja u velikom opsegu.

Poboljšanje učinkovitosti navodnjavanja, prelazak prema usjevima otpornijim na sušu, i cjenovni mehanizmi koji točnije odražavaju stvarnu vrijednost i oskudicu vode predstavljaju dodatne strategije koje mogu ublažiti krizu, ali nijedno pojedinačno rješenje ne nudi potpun odgovor na strukturni problem rastuće potražnje koja se susreće s ograničenom, i u mnogim regijama sve manje predvidljivom, ponudom.

Koncept "virtualne vode" — količine vode utrošene u proizvodnji dobra koje se potom izvozi — nudi koristan okvir za razumijevanje kako globalna trgovina hranom efektivno preraspodjeljuje vodne resurse diljem svijeta na načine koji ostaju nevidljivi u tradicionalnim raspravama o trgovinskoj politici. Zemlja koja izvozi vodom intenzivne usjeve poput riže ili pamuka, čak i ako sama pati od vodnog stresa, efektivno izvozi svoju oskudnu vodu u obliku tog usjeva, dok zemlja koja uvozi hranu umjesto da je proizvodi domaće efektivno štedi vlastite vodne resurse koji bi inače bili potrebni za tu proizvodnju.

Ova dinamika stvara složena pitanja globalne pravednosti i strategije — zemlje s ograničenim vodnim resursima suočavaju se s izborom između postizanja veće samodostatnosti u hrani, po cijenu daljnjeg iscrpljivanja već oskudnih vodnih resursa, ili oslanjanja na uvoz hrane, čime postaju ovisne o stabilnosti globalnih trgovinskih tokova za osnovnu prehrambenu sigurnost, izbor koji nosi vlastite geopolitičke rizike ako se globalna trgovina poremeti.

Brza urbanizacija diljem svijeta, posebno u zemljama u razvoju, stvara dodatni sloj izazova vodne sigurnosti koji nadilazi apsolutnu dostupnost vodnih resursa. Gradovi koji rastu brže od kapaciteta njihove infrastrukture vodoopskrbe suočavaju se s gubicima kroz curenje u zastarjelim distribucijskim sustavima koji mogu iznositi značajan udio ukupno distribuirane vode, gubitke koji predstavljaju jednako značajan, ako ne i značajniji, izazov od same apsolutne oskudice izvora vode.

Rješavanje ovog infrastrukturnog jaza zahtijeva ogromna kapitalna ulaganja koja mnogi brzo rastući gradovi u zemljama u razvoju jednostavno nemaju kapacitet financirati dovoljno brzo da drže korak s rastom stanovništva, stvarajući trajan zaostatak između infrastrukturnih potreba i stvarnih kapaciteta koji se u nekim slučajevima produbljuje umjesto smanjuje unatoč kontinuiranim ulaganjima.

Uz Nil, brojne druge prekogranične rijeke postaju izvor rastuće napetosti. Rijeka Mekong, koja prolazi kroz šest zemalja jugoistočne Azije, suočava se sa sve intenzivnijim sporovima oko brana koje Kina gradi na gornjem toku, s nizvodnim zemljama poput Vijetnama i Kambodže koje izvještavaju o smanjenom protoku i promijenjenim obrascima poplava koji ugrožavaju poljoprivredu i ribarstvo ovisno o prirodnom ciklusu rijeke.

Prema najnovijem izvještaju Instituta za svjetske resurse (WRI) iz 2023., koji koristi njihov Aqueduct Water Risk Atlas — prvu takvu procjenu vodnog rizika na razini pojedinačne zemlje — 25 zemalja, u kojima živi otprilike četvrtina svjetskog stanovništva, suočava se s "ekstremno visokim" vodnim stresom svake godine, redovito koristeći gotovo cijelu raspoloživu opskrbu vode. Bahrein, Cipar, Kuvajt, Libanon i Oman navode se kao pet najugroženijih zemalja, gdje čak i kratkoročna suša nosi rizik potpunog iscrpljivanja vodnih resursa.

Šira slika je jednako zabrinjavajuća — najmanje 4 milijarde ljudi, ili polovica svjetske populacije, žive pod visokim vodnim stresom barem mjesec dana godišnje. Globalna potražnja za vodom više se nego udvostručila od 1960. godine, a WRI projicira daljnji rast od 20 do 25% do 2050. Financijska dimenzija ovog rizika jednako je dramatična — WRI procjenjuje da će do 2050. čak 70 bilijuna dolara globalnog BDP-a biti izloženo visokom vodnom stresu, u usporedbi s 15 bilijuna dolara (24% globalnog BDP-a) 2010. godine. Samo četiri zemlje — Indija, Meksiko, Egipat i Turska — čine više od polovice tog izloženog BDP-a projiciranog za 2050.

Konkretan primjer ekonomske štete već je vidljiv u Indiji, gdje je nedostatak vode za hlađenje termoelektrana između 2017. i 2021. rezultirao gubitkom 8,2 teravat-sata energije — dovoljno struje za napajanje 1,5 milijuna indijskih kućanstava tijekom pet godina. WRI procjenjuje da bi propust u poboljšanju upravljanja vodnim resursima mogao rezultirati gubicima BDP-a od 7% do 12% u Indiji, Kini i središnjoj Aziji, te 6% na Bliskom istoku.

Najkonkretniji, najbolje dokumentirani primjer sukoba oko prekogranične vode danas je Velika etiopska brana renesanse (GERD) na Plavom Nilu — najveći hidroelektrični projekt u Africi, s kapacitetom proizvodnje od 5.150 megavata, vrijedan procijenjenih 4-4,6 milijardi dolara. Izgradnja je počela 2011., punjenje rezervoara dovršeno je 5. rujna 2024., a sam projekt formalno je dovršen i svečano otvoren u rujnu 2025. — nakon što je Etiopija jednostrano nastavila puniti branu unatoč izostanku pravno obvezujućeg sporazuma s Egiptom i Sudanom o pravednoj raspodjeli voda Nila.

Za Etiopiju, gdje je prema procjenama i danas preko 52% stanovništva bez pristupa električnoj energiji, brana predstavlja put prema udvostručenju nacionalnog kapaciteta proizvodnje struje i potencijalno postajanje glavnim izvoznikom energije u regiji. Za Egipat, koji ovisi o Nilu za praktički svu svoju slatku vodu, brana predstavlja egzistencijalnu prijetnju — jedna akademska procjena objavljena u časopisu Defence Studies procjenjuje da bi manjak vode uzrokovan branom mogao egipatskom gospodarstvu nanijeti štetu od 51 milijardu dolara i uzrokovati gubitak 4,74 milijuna radnih mjesta.

Napetosti su eskalirale do te mjere da je etiopski ministar vanjskih poslova u rujnu 2024. formalno upozorio Vijeće sigurnosti UN-a na "ponovljene egipatske prijetnje upotrebom sile", dok su Sjedinjene Države povremeno prijetile obustavom razvojne pomoći Etiopiji ako se spor ne riješi. Akademska analiza objavljena u časopisu Fletcher Forum of World Affairs opisuje GERD kao potencijalno prvi moderni oružani sukob izravno uzrokovan vodom, s obzirom na kombinaciju vojnog pozicioniranja Egipta, odsutnost neutralnog posrednika, i temeljni sukob interesa koji ne dopušta jednostavan kompromis — Etiopija prioritizira maksimizaciju proizvodnje energije, dok Egipat prioritizira stabilnu, predvidivu opskrbu vodom, dva cilja koja se strukturno sudaraju tijekom razdoblja punjenja i upravljanja rezervoarom.

Cape Town 2018. godine pružio je najkonkretniji primjer koliko blizu velik grad može doći potpunom iscrpljenju vode, i istovremeno rijedak primjer uspješnog izbjegavanja katastrofe kroz koordiniranu javnu akciju. Nakon tri uzastopne godine nedostatne kiše, razina brana koje opskrbljuju grad od četiri milijuna stanovnika pala je na 27% kapaciteta do siječnja 2018., s projekcijom pada na kritičnih 13,5% do 12. travnja 2018. — datuma koji je postao poznat kao "Dan nula", kad bi gradske slavine bile zatvorene za sve osim kritičnih službi, prisiljavajući stanovnike na dnevne racije od 25 litara po osobi na jednoj od 200 sabirnih točaka.

Grad je izbjegao ovaj scenarij kroz kombinaciju agresivnih mjera i sretne okolnosti povratka kiše u lipnju 2018. Gradska uprava strmo je povisila tarife za velike potrošače, zabranila punjenje bazena i zalijevanje travnjaka, smanjila tlak vode u cijelom sustavu (samo ova mjera uštedjela je otprilike 10% ukupne gradske potrošnje), i preusmjerila vodu iz poljoprivrednog sektora prema gradu — potez koji je kupio dodatni mjesec vremena, ali uzrokovao gubitak preko 30.000 radnih mjesta u poljoprivredi. Građani su smanjili potrošnju vode za gotovo 60% u odnosu na razine iz 2015., s prosječnom potrošnjom po kućanstvu koja je pala s 183 litre po osobi dnevno prije suše na svega 84 litre do 2018. — dramatično smanjenje od 54%, dosežući jednu od najnižih stopa potrošnje vode po glavi stanovnika među svim velikim svjetskim gradovima.

Slučaj Cape Towna postao je referentna studija za urbano upravljanje vodom diljem svijeta upravo zato što pokazuje da tehnička rješenja sama po sebi nisu bila dovoljna — presudna je bila kombinacija transparentne, kontinuirane komunikacije s građanima (uključujući elektroničke znakove koji su svakodnevno prikazivali koliko dana vode preostaje), cjenovnih poticaja, i, prema istraživačima sa Sveučilišta Cape Town, šire suradnje između vlasti, poslovne zajednice i pojedinačnih građana koja nadilazi isključivo tehničku ekspertizu. Istraživanje objavljeno u ScienceDirectu napominje da je grad postavio cilj potrošnje od 50 litara po osobi dnevno — u skladu s WHO-ovim minimumom potrebnim za održavanje zdravstvenih standarda, najniži cilj ikad postavljen tijekom bilo koje suše.

Nasuprot dramatičnim krizama poput onih u Cape Townu ili sukobu oko Nila, Izrael nudi rijedak, dobro dokumentiran primjer zemlje koja je uspješno riješila vlastitu strukturnu nestašicu vode kroz masivno, dugoročno ulaganje u desalinizaciju. Suočen s najgorom sušom u 900 godina 1998., i padom prirodne opskrbe vodom od 20% tijekom prethodnih 30 godina, izraelska vlada pokrenula je 1999. dugoročan program izgradnje postrojenja za desalinizaciju morske vode reverznom osmozom.

Rezultat je transformacija bez presedana — korištenje desalinizirane vode iz slavine poraslo je s 0% na 65% unutar samo 15 godina, prema izraelskim vodnim stručnjacima. Danas desalinizacija opskrbljuje između 55% i 80% izraelske pitke vode, ovisno o izvoru i metodologiji mjerenja, kroz mrežu od pet velikih postrojenja na Sredozemnoj obali (Aškelon, Palmahim, Hadera, Sorek i Ašdod) plus desetke manjih postrojenja koja pročišćavaju slankastu podzemnu vodu, uglavnom u pustinji Negev. Sorek, najveće postrojenje reverzne osmoze na svijetu kad je izgrađeno 2013., samo opskrbljuje 1,5 milijuna ljudi, dok je njegov nasljednik Sorek 2 (2025.) postavio novi svjetski rekord najniže cijene proizvodnje vode, smanjujući ugljični otisak za 30% kroz inovativni dizajn pogonjen parom.

Ova transformacija omogućila je Izraelu da postane neto izvoznik vode unatoč zemljopisnom položaju u jednoj od najsušnijih regija svijeta — zemlja opskrbljuje Jordan sa 100 milijuna kubnih metara vode godišnje iz Galilejskog jezera, pokrivajući 20% jordanskih vodnih potreba i jačajući mirovni sporazum između dviju zemalja, dok je obvezna opskrba Zapadne obale vodom prema Oslo II sporazumu iz 1995. dodatna dimenzija regionalne vodne diplomacije omogućene izraelskim tehnološkim viškom.

Ipak, izraelski model nije bez ograničenja koja ograničavaju njegovu univerzalnu primjenjivost. Desalinizacija zahtijeva znatnu energetsku potrošnju — projekcije sugeriraju da će Izrael do 2065. trebati dodatnih 11 teravat-sati električne energije godišnje samo za desalinizaciju, dok postrojenja uz obalu ostaju izložena riziku vojnih napada u regiji sklonoj sukobima. Za zemlje bez pristupa jeftinoj energiji u velikim razmjerima ili financijskim resursima usporedivim s Izraelovim BDP-om po glavi stanovnika, replikacija ovog modela ostaje znatno teža, unatoč tehničkoj dokazanosti pristupa.

Kriza vode zaslužuje znatno veću pažnju u globalnim raspravama o održivosti nego što trenutno dobiva, djelomično zato što, za razliku od klimatskih promjena koje su postale dominantna globalna tema, nestašica vode ostaje uglavnom regionalno percipirana kao lokalni problem pojedinih zemalja, umjesto kao povezan, sistemski izazov koji zahtijeva koordiniran globalni odgovor usporediv s naporima usmjerenima prema klimatskim promjenama.

#WaterScarcity #WaterSecurity #ClimateRisk #Infrastructure #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #gospodarstvo #financije #tehnologija #analiza #poslovanje #NerminSefić


Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/objave/globalna-nestasica-vode-sljedeca-kriza/

Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..

#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #waterscarcity #watersecurity #climaterisk #desalination #infrastructure #NerminSefić

Nevidljivo bojište: kibernetička sigurnost kritične infrastrukture

Autor: Nermin Sefić Moderna civilizacija ovisi o mreži infrastrukturnih sustava — električnim mrežama, vodoopskrbi, financijskim sustavima...