Prikazani su postovi s oznakom globalization. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom globalization. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 10. kolovoza 2026.

The End of the Cheap Globalization Era: Why Supply Chains Are Coming Home

The End of the Cheap Globalization Era: Why Supply Chains Are Coming Home

Autor: Nermin Sefić

Three decades after the fall of the Berlin Wall and China's entry into the World Trade Organization marked the beginning of the hyperglobalization era, the world is witnessing the opposite trend. The…

Three decades after the fall of the Berlin Wall and China's entry into the World Trade Organization marked the beginning of the hyperglobalization era, the world is witnessing the opposite trend. The pandemic, the war in Ukraine, rising geopolitical tensions between the United States and China, and repeated supply shocks for key goods have prompted companies and governments to reconsider the decades-dominant logic of globally optimized, purely cost-driven supply chains.

The dominant supply-chain management philosophy of prior decades, known as "just-in-time," minimized inventory and relied on precisely coordinated, globally distributed supply networks delivering components exactly when needed, minimizing storage costs and tied-up capital. This approach, while extremely efficient under stable conditions, proved highly vulnerable to disruption — a single shutdown at one factory on the other side of the world could halt production lines across the global supply chain.

The pandemic dramatically exposed this vulnerability, with shortages ranging from personal protective equipment to semiconductor chips, the latter causing months of delays in automobile and electronics production worldwide. These experiences prompted a widespread shift toward "just-in-case" philosophy, accepting higher storage and redundancy costs in exchange for greater resilience against future disruptions.

Alongside operational resilience, geopolitics has become an increasingly significant factor in production-location decisions, in ways that go beyond traditional labor and transport cost-minimization logic. Rising tensions between the United States and China, including trade tariffs, export restrictions on advanced technologies, and broader concerns about dependence on suppliers in potentially hostile jurisdictions, have driven a strategy known as "friend-shoring" — relocating production toward politically close countries, even when this means higher production costs than the cheapest available alternative.

This dynamic is particularly pronounced in sectors considered strategically sensitive — semiconductors, advanced batteries, pharmaceutical ingredients, and military equipment — where governments actively subsidize domestic or regional production through industrial policy, recognizing that purely market-based cost-minimization logic isn't sufficient when national security and strategic autonomy are at stake.

Despite strong rhetoric about "the end of globalization" dominating political debates, the actual scope of relocating production back to developed economies remains considerably more modest than public perception suggests. Most companies, facing the real costs of full reshoring, choose hybrid strategies — diversifying sources instead of fully returning to domestic production, relocating more sensitive components of the production process while leaving less critical parts at existing, cheaper locations, or "nearshoring" toward geographically close but still cheaper countries instead of fully returning to the country of origin.

Mexico is one of the most significant beneficiaries of this dynamic, with American companies increasingly relocating production from China toward Mexico, combining geographic proximity to the American market with production costs that remain significantly lower than American ones, though higher than Chinese ones. This dynamic illustrates a broader point — reshoring isn't a simple return of production home, but a complex reshuffling of global supply chains toward new patterns balancing cost, resilience, and geopolitical security.

Every supply-chain diversification and redundancy strategy carries a clear price — higher production costs ultimately passed on to consumers through higher prices. This dynamic represents one of the structural factors contributing to long-term inflationary pressure, contrasting with decades of deflationary pressure that globalization generated through continuous relocation of production toward the cheapest available locations.

Companies and governments face a fundamental trade-off between efficiency and resilience that isn't new, but has become considerably more visible and politically relevant following a series of disruptions in recent years. Finding the right balance between these two goals — enough diversification to reduce catastrophic-disruption risk, without fully sacrificing the cost efficiency that enabled decades of global economic growth — remains a central question of supply-chain strategic planning in the coming decade.

The semiconductor chip industry illustrates nearly every dimension of the broader supply-chain reshuffling story in concentrated form. Production of the most advanced chips is concentrated in a dramatically small number of facilities, mostly in Taiwan, creating what analysts call the "silicon shield" — a situation where global dependence on Taiwanese chip production acts as a kind of deterrent factor against military escalation, given that any conflict disrupting that production would have catastrophic global economic consequences for all sides involved in the conflict, including China itself.

This concentration has spurred massive government subsidies in the United States, European Union, Japan, and South Korea aimed at building domestic chip-production capacity, but these efforts face significant time and technical challenges. Building a chip factory requires not just billions of dollars in capital but also highly specialized workforce and decades of accumulated technical knowledge that can't simply be replicated through rapid capital investment, making actual diversification of this specific supply chain a particularly slow process even with strong political will and financial support.

While supply-chain diversification is justified from a national-security and operational-resilience perspective, its cost ultimately falls on consumers through higher product prices. Economists estimate that relocating production from the cheapest available locations toward politically more desirable but more expensive alternatives adds a measurable percentage to the production cost of many consumer goods, a contribution that accumulates through the broader economy and acts as a persistent, structural factor of inflationary pressure supplementing cyclical factors like monetary policy.

A new generation of trade agreements increasingly includes elements going beyond the traditional focus on tariff reduction, including provisions on supply-chain security, common standards for critical sectors, and mechanisms for coordinating responses to future supply disruptions.

While discussion of reshoring and supply-chain diversification often focuses on large multinational corporations with resources for significant capital investment in new production, small and medium enterprises face their own specific challenges in this transition.

Mexico recorded a record $36.87 billion in foreign direct investment in 2024, a figure that at first glance confirms the narrative of Mexico as a major winner of supply-chain reshuffling. But closer analysis of that figure, conducted by Dallas Federal Reserve researchers, reveals a considerably more complicated picture. About 78% of that total ($28.71 billion) was reinvestment of profits by existing companies already operating in Mexico, not the arrival of new investors. Actual new investment — capital from companies entering the Mexican market for the first time — totaled just $3.17 billion, a 34% decline from the prior year and the lowest level since 1993.

This nuance significantly changes the interpretation of Mexico's "nearshoring boom." Instead of a wave of entirely new factories and investors massively leaving China for Mexico, the actual picture more closely resembles existing companies deepening already-existing investments, while the wave of entirely new investors, despite wide media attention devoted to the nearshoring topic, remains considerably more modest than would be expected. The automotive industry, which attracts the largest single segment of Mexican FDI (close to $6.9 billion in 2024), best illustrates Mexico's long-standing, already-existing integration into North American supply chains, rather than an entirely new phenomenon.

Chinese investment in Mexico, despite the political attention it draws in Washington due to concerns about Mexico potentially being used as a backdoor to circumvent US tariffs on Chinese products, remains relatively modest in absolute figures — just 10-13% of total US investment into Mexico according to Dallas Fed analyses, though the structure of that investment has shifted from acquiring existing companies toward "greenfield" investments in new production, with nearly 70 new Chinese investments in the 2020-2024 period, compared to just 16 acquisitions in the prior five-year period.

The American CHIPS and Science Act of 2022 allocated $52.7 billion for manufacturing, research, and workforce development in the semiconductor industry, plus an additional $24 billion in tax credits — of which $39 billion was earmarked for direct grants and loans. Intel was approved for the largest single amount, $8.5 billion in grants and $11 billion in loans, while TSMC was approved for $6.6 billion in grants for three facilities in Arizona. A May 2024 analysis by the Semiconductor Industry Association and Boston Consulting Group projects that with CHIPS Act support, US chip-manufacturing capacity will grow by 203% by 2032, raising the US share of global capacity from 10% to 14% — the first growth after several decades of continuous decline.

The European Union responded with its own Chips Act, which entered into force in September 2023, aiming to mobilize €43 billion in public and private investment by 2030, with the goal of doubling Europe's share of the global semiconductor market from 10% to at least 20%. By December 2024, seven state-aid decisions had been approved, worth over €31.5 billion in combined public and private investment, while a dedicated EU Chips Fund supported 76 startups from 18 countries.

Still, critics like the Information Technology and Innovation Foundation warn these figures, however impressive, don't resolve the fundamental manufacturing cost gap between the United States and Asia, which remains between 30% and 50% — explaining why even with significant subsidies, covering roughly 30-35% of total investment costs, building new capacity in the US and Europe remains a more expensive option than production in Taiwan, South Korea, or Japan, where an estimated 83% of global manufacturing capacity, according to Norton Rose Fulbright, remains concentrated.

Vietnam is often cited as the biggest success of the "China Plus One" strategy — relocating production outside China to reduce geopolitical risk. Vietnam's total exports grew 14.3% in 2024 to $405.5 billion, with the US as the largest single market ($142.48 billion in exports). But a closer look at trade flows reveals an ironic pattern that raises questions about how much this diversification actually reduces Chinese supply-chain dominance.

Chinese exports to Vietnam grew 18% in 2024 to a record $163 billion — for the first time exceeding Chinese exports to Japan. According to Bloomberg analysis, eight of the top ten products with the highest growth in Chinese exports to Vietnam were electronic components, and intermediate goods (semi-finished products intended for further processing) accounted for 69.8% of total trade in the first 11 months of 2023. In other words: a large share of "Vietnamese" exports actually represent Chinese components assembled in Vietnam and then re-exported, often to the United States — a dynamic explaining why the US trade deficit with Vietnam reached a record $113.1 billion in the first 11 months of 2024.

This pattern illustrates a fundamental limitation of the "China Plus One" strategy often insufficiently recognized in broader supply-chain diversification discussions: relocating mere assembly and final product assembly outside China doesn't necessarily reduce actual dependence on Chinese components and intermediate products along the supply chain. Foxconn subsidiary Hon Hai, for instance, began manufacturing Nvidia AI graphics cards in Vietnam using key components sourced from China — a geographic relocation of final production that doesn't change actual structural dependence on the Chinese intermediate-goods supply chain.

Alongside semiconductor chips, active pharmaceutical ingredients (APIs) represent an equally, if not strategically more dangerous, category of concentrated dependence on China — a risk that remains considerably less visible to the broader public despite its direct connection to population health. China controls an estimated 80% of the global generic active pharmaceutical ingredient supply chain, according to a 2026 analysis, while India — known as the "pharmacy of the world" for exporting 20% of global generic drugs and over 60% of global vaccine demand — itself imports 70-72% of its own API needs precisely from China.

This dependency becomes particularly acute for specific, critical drugs — an Indian parliamentary committee found India is entirely (100%) dependent on Chinese imports for 45 critical bulk drugs, while heavily dependent on China for an additional 58 APIs. Antibiotics represent a particularly sensitive category within this broader dependency — 87% of all Indian antibiotic imports come from China, creating a direct link to the antimicrobial resistance topic covered earlier in this series, given that any disruption to that supply chain would directly threaten global capacity to treat bacterial infections.

The 2020 COVID-19 pandemic served as a brutal stress test of this system's resilience, when Chinese factory shutdowns directly disrupted Indian pharmaceutical supply chains despite India's status as the world's largest generic-drug supplier. According to data released in March 2026, Chinese imports still account for 70% or more of India's total imports for a wide range of critical APIs in fiscal years 2023-24 and 2024-25, with limited reduction between periods despite government incentive programs aimed at domestic production.

Bain & Company analysts project China's share of the global outsourced pharmaceutical market could decline by roughly 10 percentage points by 2030, stabilizing around 15%, with India expected to capture 20-30% of that lost share thanks to a combination of lower labor costs and regulatory compliance with Western standards like the US FDA. Still, even that optimistic scenario leaves China the dominant player in this critical, health-sensitive segment of the global supply chain for the foreseeable future.

The reshuffling of global supply chains represents one of the most significant structural changes in the global economy since China's entry into the WTO. While rhetoric about the complete end of globalization remains exaggerated, the actual shift toward more diversified, geopolitically aware, and resilient supply chains represents a lasting change that will shape global trade, investment, and prices over the coming decade.

#SupplyChains #Reshoring #Friendshoring #Globalization #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #Economics #GlobalMarkets #Innovation #Leadership #BusinessStrategy #RiskManagement


Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/en/publications/end-cheap-globalization-supply-chains/

Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..

#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #supplychains #reshoring #friendshoring #globalization #industrialpolicy #NerminSefić

Kraj ere jeftine globalizacije: zašto se opskrbni lanci vraćaju kući

Kraj ere jeftine globalizacije: zašto se opskrbni lanci vraćaju kući

Autor: Nermin Sefić

Tri desetljeća nakon što je pad Berlinskog zida i ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju označio početak ere hiperglobalizacije, svijet svjedoči obrnutom trendu. Pandemija, rat u Ukrajini,…

Tri desetljeća nakon što je pad Berlinskog zida i ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju označio početak ere hiperglobalizacije, svijet svjedoči obrnutom trendu. Pandemija, rat u Ukrajini, rastuće geopolitičke napetosti između Sjedinjenih Država i Kine, te ponovljeni šokovi u opskrbi ključnih dobara potaknuli su tvrtke i vlade da preispitaju desetljećima dominantnu logiku globalno optimiziranih, isključivo troškovno vođenih opskrbnih lanaca.

Dominantna filozofija upravljanja opskrbnim lancima tijekom prethodnih desetljeća, poznata kao "just-in-time", minimizirala je zalihe i oslanjala se na precizno usklađene, globalno distribuirane opskrbne mreže koje su isporučivale komponente točno kad su bile potrebne, minimizirajući troškove skladištenja i vezanog kapitala. Ovaj pristup, iako izuzetno učinkovit u stabilnim uvjetima, pokazao se krajnje ranjivim na poremećaje — jedan zastoj u jednoj tvornici na drugom kraju svijeta mogao je zaustaviti proizvodne linije diljem globalnog opskrbnog lanca.

Pandemija je dramatično izložila ovu ranjivost, s nestašicama koje su se protezale od osobne zaštitne opreme do poluvodičkih čipova, potonje uzrokujući mjesece kašnjenja u proizvodnji automobila i elektronike diljem svijeta. Ova iskustva potaknula su široko rasprostranjen preokret prema filozofiji "just-in-case", koja prihvaća veće troškove skladištenja i redundancije u zamjenu za veću otpornost na buduće poremećaje.

Uz operativnu otpornost, geopolitika je postala sve značajniji faktor u odlukama o lokaciji proizvodnje, na način koji nadilazi tradicionalnu logiku minimizacije troškova rada i transporta. Rastuće napetosti između Sjedinjenih Država i Kine, uključujući trgovinske tarife, izvozna ograničenja na napredne tehnologije, i širu zabrinutost oko ovisnosti o dobavljačima u potencijalno neprijateljskim jurisdikcijama, potaknule su strategiju poznatu kao "friend-shoring" — premještanje proizvodnje prema politički bliskim zemljama, čak i kad to znači viši trošak proizvodnje od najjeftinije dostupne alternative.

Ova dinamika posebno je izražena u sektorima koji se smatraju strateški osjetljivima — poluvodičima, naprednim baterijama, farmaceutskim sastojcima i vojnoj opremi — gdje vlade aktivno subvencioniraju domaću ili regionalnu proizvodnju kroz industrijsku politiku, prepoznajući da čisto tržišna logika minimizacije troškova nije dovoljna kad su u pitanju nacionalna sigurnost i strateška autonomija.

Unatoč snažnoj retorici o "kraju globalizacije" koja dominira političkim raspravama, stvaran opseg premještanja proizvodnje natrag u razvijene ekonomije ostaje znatno skromniji od javne percepcije. Većina tvrtki, suočenih sa stvarnim troškovima potpunog reshoringa, odabire hibridne strategije — diverzifikaciju izvora umjesto potpunog povratka domaćoj proizvodnji, premještanje osjetljivijih komponenti proizvodnog procesa dok se manje kritični dijelovi ostavljaju u postojećim, jeftinijim lokacijama, ili "nearshoring" prema geografski bliskim, ali i dalje jeftinijim zemljama umjesto potpunog povratka u zemlju porijekla.

Meksiko je jedan od najznačajnijih korisnika ove dinamike, s američkim tvrtkama koje sve više premještaju proizvodnju iz Kine prema Meksiku, kombinirajući geografsku blizinu američkom tržištu s troškovima proizvodnje koji ostaju znatno niži od američkih, iako viši od kineskih. Ova dinamika ilustrira širu poantu — reshoring nije jednostavan povratak proizvodnje kući, nego složena preraspodjela globalnih opskrbnih lanaca prema novim obrascima koji balansiraju trošak, otpornost i geopolitičku sigurnost.

Svaka strategija diverzifikacije i redundancije opskrbnih lanaca nosi jasnu cijenu — veće troškove proizvodnje koji se u konačnici prenose na potrošače kroz više cijene. Ova dinamika predstavlja jedan od strukturnih faktora koji doprinose dugoročnom inflacijskom pritisku, kontrastirajući s desetljećima deflacijskog pritiska koji je globalizacija generirala kroz kontinuirano premještanje proizvodnje prema najjeftinijim dostupnim lokacijama.

Tvrtke i vlade suočavaju se s temeljnim kompromisom između učinkovitosti i otpornosti koji nije nov, ali koji je postao znatno vidljiviji i politički relevantniji nakon niza poremećaja proteklih godina. Pronalaženje pravog balansa između ova dva cilja — dovoljno diverzifikacije da se smanji rizik katastrofalnog poremećaja, bez potpunog žrtvovanja troškovne učinkovitosti koja je omogućila desetljeća globalnog gospodarskog rasta — ostaje središnje pitanje strateškog planiranja opskrbnih lanaca u nadolazećem desetljeću.

Industrija poluvodičkih čipova ilustrira gotovo svaku dimenziju šire priče o preraspodjeli opskrbnih lanaca u koncentriranom obliku. Proizvodnja najnaprednijih čipova koncentrirana je u dramatično malom broju postrojenja, uglavnom na Tajvanu, stvarajući ono što analitičari nazivaju "silicijskim štitom" — situacijom u kojoj globalna ovisnost o tajvanskoj proizvodnji čipova djeluje kao svojevrsni odvraćajući faktor protiv vojne eskalacije, s obzirom na to da bi bilo koji sukob koji poremeti tu proizvodnju imao katastrofalne globalne ekonomske posljedice za sve strane uključene u sukob, uključujući i samu Kinu.

Ova koncentracija potaknula je masivne vladine subvencije u Sjedinjenim Državama, Europskoj uniji, Japanu i Južnoj Koreji usmjerene prema izgradnji domaćih kapaciteta proizvodnje čipova, no ovi napori suočavaju se sa značajnim vremenskim i tehničkim izazovima. Izgradnja tvornice čipova zahtijeva ne samo milijarde dolara kapitala, nego i visokospecijaliziranu radnu snagu i desetljećima akumulirano tehničko znanje koje se ne može jednostavno replicirati brzim ulaganjem kapitala, čineći stvarnu diverzifikaciju ovog specifičnog opskrbnog lanca posebno sporim procesom čak i uz snažnu političku volju i financijsku potporu.

Iako je diverzifikacija opskrbnih lanaca opravdana s perspektive nacionalne sigurnosti i operativne otpornosti, njezin trošak na kraju pada na potrošače kroz više cijene proizvoda. Ekonomisti procjenjuju da premještanje proizvodnje iz najjeftinijih dostupnih lokacija prema politički poželjnijim, ali skupljim alternativama, dodaje mjerljiv postotak na trošak proizvodnje mnogih potrošačkih dobara, doprinos koji se akumulira kroz šire gospodarstvo i djeluje kao trajan, strukturni faktor inflacijskog pritiska koji nadopunjuje cikličke faktore poput monetarne politike.

Ova dinamika stvara politički izazov za vlade koje zagovaraju reshoring i diverzifikaciju kao pitanje nacionalne sigurnosti, jer moraju istovremeno objasniti biračima zašto prihvaćaju više cijene kao prihvatljivu cijenu za veću otpornost, umjesto isključivog fokusa na kratkoročnu ekonomsku učinkovitost koja je desetljećima dominirala javnom raspravom o trgovinskoj politici.

Nova generacija trgovinskih sporazuma sve više uključuje elemente koji izlaze izvan tradicionalnog fokusa na snižavanje carina, uključujući odredbe o sigurnosti opskrbnih lanaca, zajedničkim standardima za kritične sektore, i mehanizmima za koordinaciju odgovora na buduće poremećaje opskrbe. Ova evolucija odražava širu promjenu u tome kako vlade promatraju trgovinsku politiku — sve manje isključivo kao alat za maksimizaciju ekonomske učinkovitosti, a sve više kao alat za upravljanje strateškim rizikom u sve nepredvidivijem globalnom okruženju.

Dok se rasprava o reshoringu i diverzifikaciji opskrbnih lanaca često fokusira na velike multinacionalne korporacije s resursima za značajna kapitalna ulaganja u novu proizvodnju, mala i srednja poduzeća suočavaju se s vlastitim, specifičnim izazovima u ovoj tranziciji. Ova poduzeća, koja često nemaju pregovaračku moć niti financijske rezerve velikih korporacija, mogu biti nesrazmjerno pogođena rastućim troškovima diverzifikacije, potencijalno pogoršavajući konkurentsku prednost najvećih igrača koji mogu apsorbirati te troškove.

Meksiko je 2024. godine zabilježio rekordnih 36,87 milijardi dolara izravnih stranih ulaganja, brojka koja na prvi pogled potvrđuje pripovijest o Meksiku kao velikom pobjedniku preraspodjele opskrbnih lanaca. No detaljnija analiza te brojke, koju su proveli istraživači Federalnih rezervi u Dallasu, otkriva znatno kompliciraniju sliku. Oko 78% tog ukupnog iznosa (28,71 milijardi dolara) činilo je reinvestiranje profita postojećih tvrtki koje već posluju u Meksiku, ne dolazak novih investitora. Stvarno novo ulaganje — kapital od tvrtki koje prvi put ulaze na meksičko tržište — iznosilo je svega 3,17 milijardi dolara, pad od 34% u odnosu na prethodnu godinu i najniža razina od 1993. godine.

Ova nijansa značajno mijenja interpretaciju meksičkog "nearshoring buma". Umjesto vala potpuno novih tvornica i investitora koji masovno napuštaju Kinu za Meksiko, stvarna slika više nalikuje postojećim tvrtkama koje produbljuju već postojeće investicije, dok val potpuno novih ulagača, unatoč širokoj medijskoj pažnji posvećenoj temi nearshoringa, ostaje znatno skromniji nego što bi se očekivalo. Automobilska industrija, koja privlači najveći pojedinačni segment meksijskih FDI (blizu 6,9 milijardi dolara u 2024.), najbolje ilustrira dugogodišnju, već postojeću integraciju Meksika u sjevernoameričke opskrbne lance, radije nego potpuno nov fenomen.

Kineska ulaganja u Meksiko, unatoč političkoj pažnji koju privlače u Washingtonu zbog zabrinutosti o mogućem korištenju Meksika kao stražnjih vrata za zaobilaženje američkih carina na kineske proizvode, ostaju relativno skromna u apsolutnim brojkama — svega 10-13% ukupnih američkih ulaganja u Meksiko prema analizama Dallas Fed-a, iako se struktura tih ulaganja pomaknula od preuzimanja postojećih tvrtki prema "greenfield" investicijama u novu proizvodnju, s gotovo 70 novih kineskih ulaganja u razdoblju 2020.-2024., u odnosu na samo 16 preuzimanja u prethodnom petogodišnjem razdoblju.

Američki CHIPS and Science Act iz 2022. izdvojio je 52,7 milijardi dolara za proizvodnju, istraživanje i razvoj radne snage u poluvodičkoj industriji, uz dodatnih 24 milijardi dolara poreznih olakšica — od čega je 39 milijardi namijenjeno izravnim bespovratnim sredstvima i zajmovima. Intel je odobren za najveći pojedinačni iznos, 8,5 milijardi dolara bespovratnih sredstava i 11 milijardi zajmova, dok je TSMC odobren za 6,6 milijardi bespovratnih sredstava za tri postrojenja u Arizoni. Analiza Udruženja poluvodičke industrije i Boston Consulting Group iz svibnja 2024. projicira da će uz potporu CHIPS akta američki kapacitet proizvodnje čipova porasti za 203% do 2032., podižući američki udio globalnog kapaciteta s 10% na 14% — prvi rast nakon nekoliko desetljeća kontinuiranog pada.

Europska unija odgovorila je vlastitim Chips Actom, koji stupio na snagu u rujnu 2023., s ciljem mobiliziranja 43 milijardi eura javnih i privatnih ulaganja do 2030., s ciljem udvostručenja europskog udjela globalnog tržišta poluvodiča s 10% na najmanje 20%. Do prosinca 2024. odobreno je sedam odluka o državnoj potpori, ukupno vrijednih preko 31,5 milijardi eura javnih i privatnih ulaganja, dok je poseban EU Chips Fund podržao 76 startupova iz 18 zemalja.

Ipak, kritičari poput Informacijske tehnološke i inovacijske zaklade upozoravaju da ove brojke, koliko god impresivne, ne rješavaju temeljni jaz u troškovima proizvodnje između Sjedinjenih Država i Azije, koji ostaje između 30% i 50% — objašnjavajući zašto čak i uz značajne subvencije, koje pokrivaju otprilike 30-35% ukupnih troškova ulaganja, izgradnja novih kapaciteta u SAD-u i Europi ostaje skuplja opcija od proizvodnje u Tajvanu, Južnoj Koreji ili Japanu, gdje se prema procjenama Norton Rose Fulbright i dalje koncentrira 83% globalnog proizvodnog kapaciteta.

Vijetnam se često navodi kao najveći uspjeh strategije "China Plus One" — premještanja proizvodnje izvan Kine radi smanjenja geopolitičkog rizika. Vijetnamski ukupni izvoz porastao je 14,3% u 2024. na 405,5 milijardi dolara, s Amerikom kao najvećim pojedinačnim tržištem (142,48 milijardi dolara izvoza). No detaljnija analiza trgovinskih tokova otkriva ironičan obrazac koji postavlja pitanje koliko ova diverzifikacija stvarno smanjuje kinesku dominaciju opskrbnog lanca.

Kineski izvoz u Vijetnam porastao je 18% u 2024. na rekordnih 163 milijardi dolara — po prvi put nadmašivši kineski izvoz u Japan. Prema analizi Bloomberga, osam od deset proizvoda s najvećim rastom kineskog izvoza u Vijetnam bile su elektroničke komponente, a intermedijarna dobra (poluproizvodi namijenjeni daljnjoj preradi) činila su 69,8% ukupne trgovine u prvih 11 mjeseci 2023. Drugim riječima: velik dio "vijetnamskog" izvoza zapravo predstavlja kineske komponente sastavljene u Vijetnamu i zatim ponovno izvezene, često prema Sjedinjenim Državama — dinamika koja objašnjava zašto je američki trgovinski deficit s Vijetnamom dosegnuo rekordnih 113,1 milijardi dolara u prvih 11 mjeseci 2024.

Ovaj obrazac ilustrira temeljno ograničenje "China Plus One" strategije koje često ostaje nedovoljno prepoznato u širim raspravama o diverzifikaciji opskrbnih lanaca: premještanje same montaže i finalnog sastavljanja proizvoda izvan Kine ne mora nužno smanjiti stvarnu ovisnost o kineskim komponentama i intermedijarnim proizvodima duž opskrbnog lanca. Foxconnova podružnica Hon Hai, primjerice, počela je proizvoditi Nvidijine AI grafičke kartice u Vijetnamu koristeći ključne komponente nabavljene iz Kine — geografsko premještanje krajnje proizvodnje koje ne mijenja stvarnu strukturnu ovisnost o kineskom opskrbnom lancu poluproizvoda.

Uz poluvodičke čipove, farmaceutski aktivni sastojci (API) predstavljaju jednako, ako ne i strateški opasniju kategoriju koncentrirane ovisnosti o Kini — rizik koji ostaje znatno manje vidljiv široj javnosti unatoč izravnoj povezanosti sa zdravljem stanovništva. Kina kontrolira procijenjenih 80% globalnog opskrbnog lanca generičkih aktivnih farmaceutskih sastojaka, prema analizi objavljenoj 2026., dok Indija — poznata kao "ljekarna svijeta" zbog izvoza 20% svjetskih generičkih lijekova i preko 60% globalne potražnje za cjepivima — sama uvozi 70-72% vlastitih API potreba upravo iz Kine.

Ova ovisnost postaje posebno akutna za specifične, kritične lijekove — indijski parlamentarni odbor otkrio je da je Indija u potpunosti (100%) ovisna o kineskom uvozu za 45 kritičnih osnovnih lijekova, dok je za dodatnih 58 API-ja teško ovisna o Kini. Antibiotici predstavljaju posebno osjetljivu kategoriju unutar ove šire ovisnosti — 87% svih indijskih uvoza antibiotika dolazi iz Kine, stvarajući izravnu poveznicu s temom antimikrobne rezistencije razmotrenom ranije u ovoj seriji tekstova, s obzirom na to da bi bilo kakav poremećaj tog opskrbnog lanca izravno ugrozio globalnu sposobnost liječenja bakterijskih infekcija.

Pandemija COVID-19 2020. poslužila je kao brutalan test otpornosti ovog sustava, kad su zatvaranja kineskih tvornica izravno poremetila indijske farmaceutske opskrbne lance unatoč Indijinom statusu najvećeg svjetskog dobavljača generičkih lijekova. Prema podacima objavljenim u ožujku 2026., kineski uvoz i dalje čini 70% ili više ukupnog indijskog uvoza za širok raspon kritičnih API-ja u financijskim godinama 2023-24. i 2024-25., s ograničenim smanjenjem između tih razdoblja unatoč vladinim poticajnim programima usmjerenima prema domaćoj proizvodnji.

Analitičari tvrtke Bain & Company projiciraju da bi kineski udio globalnog outsourcanog farmaceutskog tržišta mogao pasti za otprilike 10 postotnih bodova do 2030., stabilizirajući se oko 15%, s Indijom koja bi trebala preuzeti 20-30% tog izgubljenog udjela zahvaljujući kombinaciji nižih troškova rada i regulatorne usklađenosti sa zapadnim standardima poput američkog FDA-a. Ipak, čak i taj optimistični scenarij ostavlja Kinu kao dominantnog igrača u ovom kritičnom, zdravstveno osjetljivom segmentu globalnog opskrbnog lanca za predvidivu budućnost.

Preraspodjela globalnih opskrbnih lanaca predstavlja jednu od najznačajnijih strukturnih promjena u globalnoj ekonomiji od ulaska Kine u WTO. Iako retorika o potpunom kraju globalizacije ostaje pretjerana, stvaran pomak prema diverzificiranijim, geopolitički svjesnijim i otpornijim opskrbnim lancima predstavlja trajnu promjenu koja će oblikovati globalnu trgovinu, ulaganja i cijene tijekom sljedećeg desetljeća.

#SupplyChains #Reshoring #Friendshoring #Globalization #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #gospodarstvo #financije #tehnologija #analiza #poslovanje #NerminSefić


Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/objave/kraj-jeftine-globalizacije-opskrbni-lanci/

Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..

#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #supplychains #reshoring #friendshoring #globalization #industrialpolicy #NerminSefić

Nevidljivo bojište: kibernetička sigurnost kritične infrastrukture

Autor: Nermin Sefić Moderna civilizacija ovisi o mreži infrastrukturnih sustava — električnim mrežama, vodoopskrbi, financijskim sustavima...