Prikazani su postovi s oznakom rareearths. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom rareearths. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 10. kolovoza 2026.

The Hidden Cost of the Energy Transition: Critical Minerals as the New Geopolitical Battleground

The Hidden Cost of the Energy Transition: Critical Minerals as the New Geopolitical Battleground

Autor: Nermin Sefić

The shift from fossil fuels toward renewable energy sources and electric vehicles is often presented as a path toward liberation from the geopolitical dependencies that have defined global energy…

The shift from fossil fuels toward renewable energy sources and electric vehicles is often presented as a path toward liberation from the geopolitical dependencies that have defined global energy policy for decades — particularly dependence on oil and gas reserves concentrated in a relatively small number of countries. Reality proves considerably more complicated. Rather than liberation from geopolitical dependency, the energy transition creates a new, in some respects even more concentrated dependency — this time on critical minerals like lithium, cobalt, nickel, copper, and rare earth elements essential for batteries, wind turbines, solar panels, and electric motors.

Unlike oil, whose reserves, though unevenly distributed, are nonetheless present across multiple continents and under the control of dozens of different countries, production and processing of critical minerals shows considerably greater concentration in the hands of a small number of actors. The Democratic Republic of Congo produces most of the world's cobalt. China, despite modest domestic reserves of many key minerals, dominates global processing — controlling most of the world's capacity for processing lithium, cobalt, and rare earth elements, regardless of where the raw materials were mined.

This concentration in the processing stage, not just extraction, represents a particularly significant structural risk that often remains insufficiently recognized in broader discussions of supply security. A country may have significant domestic reserves of lithium or nickel, but if it lacks domestic processing capacity to convert those raw materials into a form suitable for battery production, it remains dependent on external, often Chinese, processing facilities — creating a dependency that exists even when the raw material itself is domestic.

This concentration creates obvious geopolitical vulnerabilities for countries and regions trying to accelerate their own energy transition but lacking domestic capacity for either extraction or processing of key minerals. The European Union and the United States, despite ambitious goals for electrifying transportation and energy systems, remain significantly dependent on imports, mostly from China, for many components critical to that transition.

This dependency became particularly visible during periods of heightened geopolitical tension between China and Western countries, when occasional Chinese export restrictions on certain critical minerals — such as gallium and germanium, key to the semiconductor industry — served as a clear reminder of structural vulnerability. Although these restrictions weren't directly aimed at the energy transition, they served as a signal to all countries dependent on Chinese mineral processing to consider supply chain diversification as a matter of national security, not just economic efficiency.

The response of Western countries to this vulnerability includes a combination of strategies — encouraging domestic production and processing through subsidies and regulatory facilitation, diversifying raw material sources toward politically close countries like Australia and Canada, and investing in research on alternative battery technologies that would reduce dependence on the most critical minerals like cobalt.

Each of these strategies carries significant limitations that slow actual diversification. Building new mining and processing capacity requires not only enormous capital investment but also a time period of ten or more years from discovery to full production, accounting for regulatory processes, environmental assessments, and infrastructure construction. This timeframe means that even successful diversification efforts currently underway won't significantly change the global supply structure for at least another decade, during which dependence on existing, concentrated sources remains.

Diversification toward politically close countries, while useful for reducing immediate geopolitical risk, doesn't solve the processing concentration problem — Australia, for instance, mines significant quantities of lithium, but much of that raw material is still shipped to China for processing before returning in a form suitable for battery production, simply because Chinese processing capacity remains significantly larger and more competitive than any alternative currently being built elsewhere.

Alongside the geopolitical dimension, extracting critical minerals carries significant environmental and social costs that often remain insufficiently visible in broader discussions of the "clean" energy transition. Lithium extraction from salt flats in South America requires enormous quantities of water in regions often already facing water stress, creating a direct conflict between local communities dependent on that water for agriculture and global demand for lithium needed for a battery on the other side of the world.

Cobalt mining in the Democratic Republic of Congo is associated with documented cases of child labor and hazardous working conditions in smaller, informal mining operations that constitute a significant share of that country's total cobalt production. This issue creates a complex ethical dilemma for companies trying to secure supply chains free of these practices, given how difficult it is to trace mineral origins through complex, multi-layered supply chains that often involve mixing materials from formal and informal sources before reaching battery manufacturers.

Recycling batteries and other components containing critical minerals is often presented as a potential solution that could over time significantly reduce dependence on new raw material extraction. Long-term, this logic makes sense — once a sufficiently large existing stock of batteries and devices containing these minerals is built up, recycling can become a significant supply source that reduces the need for new extraction.

Short-term, however, this solution remains limited by simple market-growth mathematics — current production of new batteries for electric vehicles and energy storage is so much larger than the existing stock of batteries available for recycling that even a theoretically perfect recycling rate couldn't meet most current demand. This limitation will become less significant as the market matures and as the first generations of electric vehicles from the past decade reach the end of their lifespan, but for the next decade or so, new raw material extraction remains unavoidable.

The Argentina-Bolivia-Chile triangle, known as the "lithium triangle," contains an estimated more than half of the world's known lithium reserves locked in Andean salt flats. The method of extracting lithium from these salt flats — evaporating brine in large ponds over months to a year, before chemically processing the remaining concentrate — differs significantly from the hard-rock lithium mining dominant in Australia, with its own set of environmental and economic trade-offs.

Bolivia, despite holding the largest estimated reserves within the triangle, remains significantly behind Argentina and Chile in actual production, partly due to historically more restrictive policy toward foreign investment that slowed development of needed infrastructure, and partly due to technical challenges specific to the chemical composition of Bolivian salt flats requiring different processing methods than those established in neighboring countries. This example illustrates the broader point that possessing raw-material reserves alone doesn't guarantee market position without accompanying investment in infrastructure, processing technology, and a regulatory environment that attracts needed capital.

Chile, on the other hand, has developed a considerably more mature lithium sector through a combination of a more stable regulatory framework and earlier foreign investment, but faces increasingly loud demands from local communities and environmental movements for stricter control of water consumption associated with lithium extraction, given that the Atacama region, where much of Chilean production occurs, ranks among the driest regions on the planet.

China's dominance in critical mineral processing isn't an accidental outcome but the result of deliberate, long-term industrial policy dating back decades, when China recognized the strategic value of controlling this segment of the supply chain at a time when Western countries didn't place great importance on mineral processing, focusing instead on raw-material extraction and finished-product manufacturing. Chinese state companies systematically invested in processing capacity, often with lower environmental standards and labor costs than would be acceptable in Western countries, enabling competitive prices that gradually displaced alternative processing capacity elsewhere in the world.

This historical dynamic creates a significant challenge for Western diversification attempts — it's not enough to simply build new processing capacity, but to also compete against decades of accumulated Chinese experience, economies of scale, and, in some cases, lower environmental and labor standards that make Chinese processing structurally cheaper than alternatives that must satisfy stricter Western regulation.

Alongside geographic source diversification, researching alternative battery chemistries represents a second significant strategy for reducing structural dependence on the most critical minerals, particularly cobalt, whose production concentration in one country and documented labor-condition problems make it a particularly problematic link in the battery supply chain. Lithium-iron-phosphate batteries, which entirely avoid using cobalt and nickel, have seen significant market-share growth over prior years, despite somewhat lower energy density compared to traditional chemistries using nickel and cobalt.

This trade-off between energy density and supply-chain security illustrates a broader dynamic in which vehicle manufacturers must balance product performance against long-term supply security, with the decision of which chemical formulation is optimal increasingly depending not just on technical specifications but on geopolitical risk assessment associated with specific minerals needed for each alternative. Sodium batteries, which use considerably more abundant and geographically distributed sodium instead of lithium, represent an additional technology in early commercialization that, if it matures, could further reduce dependence on geographically concentrated lithium reserves, though currently lagging behind lithium-ion batteries in energy density needed for applications like longer-range vehicles.

While critical-mineral discussions often focus on lithium and cobalt due to their direct battery connection, copper deserves equal, if not greater, attention given how ubiquitous it is in nearly every energy-transition component — from power lines carrying energy from wind turbines and solar plants, through electric motors in electric vehicles, to the charging infrastructure itself that must be built at massive scale. Estimates suggest an electrified vehicle requires several times more copper than a conventional internal-combustion vehicle, and wind turbines and solar installations require significantly more copper per unit of energy produced than traditional fossil-fuel plants.

This increased copper demand meets its own set of structural supply constraints. Unlike lithium, where significant new reserves were discovered over the prior decade, large existing copper mines worldwide are gradually recording declining ore quality, requiring processing ever-larger quantities of rock for the same amount of extracted copper, increasing production costs and extraction's environmental footprint.

As the significance of critical minerals for the energy transition and national security has become increasingly clear, diplomacy aimed specifically at securing access to these resources has become an increasingly significant element of major economies' foreign policy. The United States, European Union, and Japan actively negotiate partnerships with countries rich in critical minerals, often offering a combination of direct infrastructure investment, technology transfer, and preferential market access in exchange for more secure, longer-term access to those countries' mineral resources.

Indonesia represents an instructive example of this shifting dynamic — as the world's largest nickel producer, the Indonesian government imposed a ban on raw nickel-ore exports, forcing foreign companies to build processing capacity within Indonesia itself instead of simply exporting raw material for processing elsewhere, significantly increasing domestic value-added and jobs associated with the nickel sector.

Rare earth elements, despite their name suggesting extreme scarcity, aren't geologically that rare so much as their economically viable concentration at extraction-suitable locations is rare, as is the existence of processing facilities capable of separating individual elements from the complex ores in which they naturally occur together. These elements are key not only for the civilian energy transition, through use in magnets for wind turbines and electric motors, but also for the defense industry, where they're used in missile guidance systems, radar technology, and other advanced military systems.

This dual civilian and military application makes Chinese dominance in rare-earth processing a particularly sensitive national-security issue for Western governments, given that a significant supply disruption could simultaneously threaten both the civilian energy transition and the ability to manufacture key defense equipment.

Alongside new extraction and source diversification, recycling existing products containing critical minerals represents a third pillar of dependency-reduction strategy, with a particularly interesting dimension in the context of electronic waste. Old phones, computers, and other electronic equipment contain measurable quantities of rare earth elements, gold, silver, and other valuable materials, yet the actual recycling rate of this electronic waste remains surprisingly low in most developed countries, despite technically mature extraction technology existing.

This gap between technical possibility and actual recycling practice partly reflects a lack of economic incentive — the cost of collecting, sorting, and processing electronic waste often exceeds the market value of recoverable materials, especially compared to the cost of extracting the same materials from natural sources in countries with lower labor costs and less strict environmental regulation.

Lithium prices went through a dramatic cycle over the past few years illustrating just how volatile the critical minerals market can be. Lithium carbonate prices peaked at a record $81,360 per tonne in November 2022, before falling to just $20,782 per tonne by February 2024 — a 67% decline within just 15 months, according to Addionics analysis. This price collapse continued further, with prices falling below $15,000 per tonne during 2024, bottoming at around $8,100 per tonne in June 2025, before a partial recovery to $24,000-$26,000 per tonne in early 2026.

This volatility directly reflects in battery prices. According to BloombergNEF's annual lithium-ion battery price survey, the average battery pack price fell from $139 per kilowatt-hour in 2023 to $115 in 2024 (a 20% decline, the largest since 2017), then to a record $108 per kilowatt-hour in 2025 — a total decline of 93% compared to 2010, when the average price was around $1,474 per kilowatt-hour. For consumer context, the cost of battery cells in a base-model Tesla Model 3 fell from 15% of the vehicle's total price in January 2023 to just 7.5% by August 2024.

This price decline partly stems from structural oversupply, particularly from China, and the increasing dominance of cheaper lithium-iron-phosphate (LFP) batteries that entirely avoid more expensive nickel and cobalt — in China, average LFP battery prices fell to just $70 per kilowatt-hour, with forecasts of a further drop to $36 as early as next year.

The Democratic Republic of Congo produces over 70% of the world's cobalt, and 15-30% of that production comes from artisanal and small-scale mining (ASM) — a sector where documented human rights problems remain particularly severe. According to the Wilson Center, of 255,000 Congolese working in cobalt mines, an estimated 40,000 are children, some as young as six. The US Department of Labor and Department of State formally list DRC cobalt as a product associated with forced and child labor in their official 2024 and 2025 reports.

The economic context explaining this problem's persistence is extreme — according to a 2024 World Bank estimate, 73.5% of DRC's population lives on less than $2.15 daily, making ASM mining, despite all its risks, one of the few available income sources for families struggling to survive. This reality makes simply banning child labor without addressing underlying poverty practically unenforceable — organizations like Save the Children therefore advocate investing in communities that would enable parents to support children without needing their labor, rather than a purely punitive approach.

There are also concrete, measurable improvement efforts. The African Development Bank's PABEA-Cobalt project, launched in 2019, had extracted over 9,016 children from artisanal cobalt mines and reintegrated them into schools or vocational training by December 2024. A consortium of major technology and automotive companies — including BMW, BASF, Samsung SDI, Samsung Electronics, and Volkswagen — launched the "Cobalt for Development" initiative in 2019, which has so far benefited over 1,800 community members in DRC regions through improved education access. Despite these efforts, the problem's scale remains enormous relative to interventions' impact so far — illustrating how difficult it is to solve human rights problems deeply embedded in the supply chain of a critical mineral without which the global energy transition simply cannot advance in its current form.

The energy transition toward renewable sources and transportation electrification remains necessary given climate goals, but the narrative of that transition as a simple path toward energy independence and geopolitical security is oversimplified. Instead of replacing one dependency (oil) with complete independence, the transition creates a new, in some respects structurally more concentrated dependency on critical minerals and, more importantly, on the capacity to process them.

For organizations and countries planning their own energy strategy, the practical conclusion is that diversifying critical mineral supply chains deserves the same strategic attention that diversifying oil sources deserved over previous decades — with the understanding that this diversification will require years, if not decades, of patient investment in domestic capacity, international partnerships, and recycling technologies before it delivers a significant reduction in the structural vulnerability that exists today.

#CriticalMinerals #EnergyTransition #Geopolitics #SupplyChains #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #Economics #GlobalMarkets #Innovation #Leadership #BusinessStrategy #RiskManagement


Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/en/publications/critical-minerals-energy-transition-geopolitics/

Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..

#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #criticalminerals #energytransition #lithium #cobalt #rareearths #NerminSefić

Skrivena cijena energetske tranzicije: kritični minerali kao novo geopolitičko bojište

Skrivena cijena energetske tranzicije: kritični minerali kao novo geopolitičko bojište

Autor: Nermin Sefić

Prijelaz sa fosilnih goriva prema obnovljivim izvorima energije i električnim vozilima često se predstavlja kao put prema oslobađanju od geopolitičkih ovisnosti koje su desetljećima definirale globalnu…

Prijelaz sa fosilnih goriva prema obnovljivim izvorima energije i električnim vozilima često se predstavlja kao put prema oslobađanju od geopolitičkih ovisnosti koje su desetljećima definirale globalnu energetsku politiku — posebno ovisnosti o naftnim i plinskim rezervama koncentriranim u relativno malom broju zemalja. Stvarnost se pokazuje znatno kompliciranijom. Umjesto oslobađanja od geopolitičke ovisnosti, energetska tranzicija stvara novu, u nekim aspektima još koncentriraniju ovisnost — ovaj put o kritičnim mineralima poput litija, kobalta, nikla, bakra i rijetkih zemnih elemenata koji su neophodni za baterije, vjetroturbine, solarne panele i elektromotore.

Za razliku od nafte, čije su rezerve, iako neravnomjerno raspoređene, ipak prisutne na više kontinenata i pod kontrolom desetaka različitih zemalja, proizvodnja i prerada kritičnih minerala pokazuje znatno veću koncentraciju u rukama malog broja aktera. Demokratska Republika Kongo proizvodi većinu svjetskog kobalta. Kina, unatoč skromnim vlastitim rezervama mnogih ključnih minerala, dominira globalnom preradom — kontrolirajući veći dio svjetskih kapaciteta za preradu litija, kobalta i rijetkih zemnih elemenata, neovisno o tome gdje su sirovine iskopane.

Ova koncentracija u fazi prerade, a ne samo vađenja, predstavlja posebno značajan strukturni rizik koji često ostaje nedovoljno prepoznat u širim raspravama o sigurnosti opskrbe. Zemlja može imati značajne vlastite rezerve litija ili nikla, ali ako nema domaće kapacitete prerade tih sirovina u oblik pogodan za proizvodnju baterija, i dalje ostaje ovisna o vanjskim, često kineskim, postrojenjima za preradu — stvarajući ovisnost koja postoji čak i kad je sama sirovina domaća.

Ova koncentracija stvara očite geopolitičke ranjivosti za zemlje i regije koje pokušavaju ubrzati vlastitu energetsku tranziciju, ali nemaju domaće kapacitete niti za vađenje niti za preradu ključnih minerala. Europska unija i Sjedinjene Države, unatoč ambicioznim ciljevima za elektrifikaciju transporta i energetskih sustava, ostaju znatno ovisne o uvozu, uglavnom iz Kine, za mnoge komponente ključne za tu tranziciju.

Ova ovisnost postala je posebno vidljiva tijekom razdoblja pojačanih geopolitičkih napetosti između Kine i zapadnih zemalja, kada su povremena kineska ograničenja izvoza određenih kritičnih minerala — poput galija i germanija, ključnih za poluvodičku industriju — poslužila kao jasan podsjetnik na strukturnu ranjivost. Iako ta ograničenja nisu bila izravno usmjerena na energetsku tranziciju, poslužila su kao signal svim zemljama ovisnima o kineskoj preradi minerala da razmotre diverzifikaciju opskrbnih lanaca kao pitanje nacionalne sigurnosti, ne samo ekonomske učinkovitosti.

Odgovor zapadnih zemalja na ovu ranjivost uključuje kombinaciju strategija — poticanje domaće proizvodnje i prerade kroz subvencije i regulatorne olakšice, diverzifikaciju izvora sirovina prema politički bliskim zemljama poput Australije i Kanade, i ulaganje u istraživanje alternativnih tehnologija baterija koje bi smanjile ovisnost o najkritičnijim mineralima poput kobalta.

Svaka od ovih strategija nosi značajna ograničenja koja usporavaju stvarnu diverzifikaciju. Izgradnja novih rudarskih i prerađivačkih kapaciteta zahtijeva ne samo golema kapitalna ulaganja, nego i vremenski period od deset ili više godina od otkrića do pune proizvodnje, uzimajući u obzir regulatorne procese, ekološke procjene i izgradnju infrastrukture. Ovaj vremenski okvir znači da čak i uspješni napori diverzifikacije koji su danas u tijeku neće značajno promijeniti globalnu strukturu opskrbe barem još desetljeće, tijekom kojeg ovisnost o postojećim, koncentriranim izvorima ostaje.

Diverzifikacija prema politički bliskim zemljama, iako korisna za smanjenje neposrednog geopolitičkog rizika, ne rješava problem koncentracije prerade — Australija, primjerice, iskopava značajne količine litija, ali velik dio te sirovine i dalje se šalje u Kinu na preradu prije nego što se vraća u obliku pogodnom za proizvodnju baterija, jednostavno zato što kineski prerađivački kapaciteti ostaju znatno veći i konkurentniji od bilo koje alternative koja se trenutno gradi drugdje.

Uz geopolitičku dimenziju, vađenje kritičnih minerala nosi značajne ekološke i socijalne troškove koji često ostaju nedovoljno vidljivi u širim raspravama o "čistoj" energetskoj tranziciji. Vađenje litija iz slanih jezera u Južnoj Americi zahtijeva ogromne količine vode u regijama koje su često već suočene s vodnim stresom, stvarajući izravan sukob između lokalnih zajednica koje ovise o toj vodi za poljoprivredu i globalne potražnje za litijem potrebnim za bateriju u drugom dijelu svijeta.

Vađenje kobalta u Demokratskoj Republici Kongo povezano je s dokumentiranim slučajevima korištenja dječjeg rada i opasnih radnih uvjeta u manjim, neformalnim rudarskim operacijama koje čine značajan dio ukupne proizvodnje kobalta te zemlje. Ova problematika stvara složenu etičku dilemu za tvrtke koje pokušavaju osigurati opskrbne lance slobodne od ovih praksi, s obzirom na to koliko je teško pratiti podrijetlo minerala kroz kompleksne, višeslojne opskrbne lance koji često uključuju miješanje materijala iz formalnih i neformalnih izvora prije nego što stignu do proizvođača baterija.

Recikliranje baterija i drugih komponenti koje sadrže kritične minerale često se predstavlja kao potencijalno rješenje koje bi vremenom moglo značajno smanjiti ovisnost o novom vađenju sirovina. Dugoročno, ova logika ima smisla — jednom kad se izgradi dovoljno veliki postojeći fond baterija i uređaja koji sadrže te minerale, recikliranje može postati značajan izvor opskrbe koji smanjuje potrebu za novim vađenjem.

Kratkoročno, međutim, ovo rješenje ostaje ograničeno jednostavnom matematikom rasta tržišta — trenutna proizvodnja novih baterija za električna vozila i skladištenje energije toliko je veća od postojećeg fonda baterija dostupnih za recikliranje da čak i teoretski savršena stopa recikliranja ne bi mogla zadovoljiti većinu trenutne potražnje. Ovo ograničenje postat će manje značajno kako tržište sazrijeva i kako prve generacije električnih vozila iz proteklog desetljeća dosežu kraj svog životnog vijeka, ali za sljedećih desetak godina, novo vađenje sirovina ostaje neizbježno.

Trokut Argentine, Bolivije i Čilea, poznat kao "litijev trokut", sadrži procijenjeno više od polovice svjetskih poznatih rezervi litija zarobljenog u slanim jezerima Anda. Način vađenja litija iz ovih slanih jezera — isparavanje slane vode u velikim bazenima kroz mjesece do godine dana, prije kemijske obrade preostalog koncentrata — razlikuje se značajno od tvrdo-stijenskog rudarenja litija koje dominira u Australiji, s vlastitim skupom ekoloških i ekonomskih kompromisa.

Boliv­ija, unatoč posjedovanju najvećih procijenjenih rezervi unutar trokuta, ostaje značajno iza Argentine i Čilea u stvarnoj proizvodnji, djelomično zbog povijesno restriktivnije politike prema stranim ulaganjima koja je usporila razvoj potrebne infrastrukture, i djelomično zbog tehničkih izazova specifičnih za kemijski sastav bolivijskih slanih jezera koji zahtijeva drugačije prerađivačke procese od onih uspostavljenih u susjednim zemljama. Ovaj primjer ilustrira širu poantu da posjedovanje sirovinskih rezervi samo po sebi ne jamči tržišnu poziciju bez pratećih ulaganja u infrastrukturu, tehnologiju prerade i regulatorno okruženje koje privlači potreban kapital.

Čile, s druge strane, razvio je znatno zreliji litijev sektor kroz kombinaciju stabilnijeg regulatornog okvira i ranijih stranih ulaganja, no suočava se sa sve glasnijim zahtjevima domaćih zajednica i ekoloških pokreta za strožom kontrolom potrošnje vode povezane s vađenjem litija, s obzirom na to da regija Atacame, gdje se odvija velik dio čileanske proizvodnje, spada među najsuše regije na planetu.

Kineska dominacija u preradi kritičnih minerala nije slučajan ishod, nego rezultat namjerne, dugoročne industrijske politike koja datira desetljećima unatrag, kad je Kina prepoznala stratešku vrijednost kontrole nad ovim segmentom opskrbnog lanca u trenutku kad zapadne zemlje nisu pridavale veliku važnost preradi minerala, fokusirajući se umjesto toga na vađenje sirovina i proizvodnju gotovih proizvoda. Kineske državne tvrtke sustavno su ulagale u prerađivačke kapacitete, često uz niže ekološke standarde i troškove rada nego što bi bili prihvatljivi u zapadnim zemljama, omogućujući konkurentne cijene koje su postupno istisnule alternativne prerađivačke kapacitete drugdje u svijetu.

Ova povijesna dinamika stvara značajan izazov za zapadne pokušaje diverzifikacije — nije dovoljno samo izgraditi nove prerađivačke kapacitete, nego i konkurirati desetljećima akumuliranom kineskom iskustvu, ekonomijom razmjera i, u nekim slučajevima, nižim ekološkim i radnim standardima koji čine kinesku preradu strukturno jeftinijom od alternativa koje moraju zadovoljiti stroguju zapadnu regulativu.

Uz diverzifikaciju geografskih izvora, istraživanje alternativnih kemijskih sastava baterija predstavlja drugu značajnu strategiju za smanjenje strukturne ovisnosti o najkritičnijim mineralima, posebno kobaltu, čija koncentracija proizvodnje u jednoj zemlji i dokumentirani problemi s radnim uvjetima čine ga posebno problematičnom kariкom u opskrbnom lancu baterija. Litij-željezo-fosfatne baterije, koje potpuno izbjegavaju upotrebu kobalta i nikla, doživjele su značajan rast tržišnog udjela tijekom prethodnih godina, unatoč nešto nižoj gustoći energije u odnosu na tradicionalne kemijske sastave koji koriste nikal i kobalt.

Ovaj kompromis između gustoće energije i sigurnosti opskrbnog lanca ilustrira širu dinamiku u kojoj proizvođači vozila moraju balansirati performanse proizvoda s dugoročnom sigurnošću opskrbe, a odluka koja kemijska formulacija je optimalna sve više ovisi ne samo o tehničkim specifikacijama, nego i o geopolitičkoj procjeni rizika povezanog sa specifičnim mineralima potrebnim za svaku alternativu. Natrijeve baterije, koje koriste znatno rasprostranjeniji i geografski distribuiraniji natrij umjesto litija, predstavljaju dodatnu tehnologiju u ranoj fazi komercijalizacije koja bi, ako sazrije, mogla dodatno smanjiti ovisnost o geografski koncentriranim litijevim rezervama, iako trenutno zaostaje za litij-ionskim baterijama u gustoći energije potrebnoj za primjene poput vozila dužeg dometa.

Nekoliko vlada, posebno onih s ambicioznim ciljevima elektrifikacije, počelo je razmatrati ili već implementirati strategije stvaranja strateških rezervi kritičnih minerala, slično dugogodišnjoj praksi strateških naftnih rezervi koje su zemlje počele graditi nakon naftnih šokova sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ova strategija priznaje da tržišni mehanizmi sami po sebi možda neće osigurati dovoljnu sigurnost opskrbe tijekom razdoblja geopolitičkog poremećaja, opravdavajući izravnu vladinu intervenciju kroz akumulaciju zaliha koje mogu poslužiti kao tampon tijekom kratkoročnih poremećaja opskrbe.

Izazov provedbe ove strategije za kritične minerale, u usporedbi s naftom, leži u znatno većoj raznolikosti specifičnih minerala i kemijskih spojeva potrebnih za različite tehnologije, čineći jednostavnu akumulaciju "jednog" strateškog resursa znatno kompleksnijom nego što je to bio slučaj s relativno standardiziranim naftnim tržištem. Vlade se stoga suočavaju s teškim odlukama o tome koje specifične minerale i u kojim količinama prioritizirati za strateške rezerve, s obzirom na ograničene proračune i brzo mijenjajuće tehnološke zahtjeve kako se kemijski sastavi baterija i drugih ključnih tehnologija nastavljaju razvijati.

Dok rasprave o kritičnim mineralima često fokusiraju na litij i kobalt zbog njihove izravne povezanosti s baterijama, bakar zaslužuje jednaku, ako ne i veću pozornost, s obzirom na to koliko je sveprisutan u gotovo svakoj komponenti energetske tranzicije — od električnih vodova koji prenose energiju iz vjetroturbina i solarnih elektrana, preko elektromotora u električnim vozilima, do same infrastrukture punjenja koja mora biti izgrađena u masovnim razmjerima. Procjene sugeriraju da elektrificirano vozilo zahtijeva višestruko više bakra od konvencionalnog vozila s motorom s unutarnjim izgaranjem, a vjetroturbine i solarne instalacije zahtijevaju znatno veće količine bakra po jedinici proizvedene energije nego tradicionalne fosilne elektrane.

Ova povećana potražnja za bakrom nailazi na vlastiti skup strukturnih ograničenja opskrbe. Za razliku od litija, gdje su otkrivene značajne nove rezerve tijekom prethodnog desetljeća, veliki postojeći bakreni rudnici diljem svijeta postupno bilježe opadajuću kvalitetu rude, zahtijevajući preradu sve većih količina stijene za istu količinu ekstrahiranog bakra, povećavajući troškove proizvodnje i ekološki otisak vađenja. Čile i Peru, kao dominantni globalni proizvođači bakra, suočavaju se s vlastitim izazovima — od sve češćih perioda suše koje ograničavaju vodu potrebnu za rudarske operacije, do rastućeg socijalnog otpora lokalnih zajednica prema širenju rudarskih operacija u blizini naseljenih područja.

Kako je značaj kritičnih minerala za energetsku tranziciju i nacionalnu sigurnost postao sve jasniji, diplomacija usmjerena specifično na osiguravanje pristupa tim resursima postala je sve značajniji element vanjske politike velikih gospodarstava. Sjedinjene Države, Europska unija i Japan aktivno pregovaraju o partnerstvima s zemljama bogatim kritičnim mineralima, često nudeći kombinaciju izravnih ulaganja u infrastrukturu, tehnološkog transfera i povlaštenog pristupa tržištu u zamjenu za sigurniji, dugoročniji pristup mineralnim resursima tih zemalja.

Ova dinamika stvara priliku za zemlje bogate mineralnim resursima da pregovaraju o povoljnijim uvjetima nego što su to mogle tijekom prethodnih desetljeća, kad su bile uglavnom pasivni dobavljači sirovina bez značajne pregovaračke moći. Indonezija predstavlja instruktivan primjer ove promjene dinamike — kao najveći svjetski proizvođač nikla, indonezijska vlada uvela je zabranu izvoza sirove nikalne rude, prisiljavajući strane tvrtke da grade prerađivačke kapacitete unutar same Indonezije umjesto jednostavnog izvoza sirovine na preradu drugdje, značajno povećavajući domaću dodanu vrijednost i broj radnih mjesta povezanih s nikalnim sektorom.

Ovaj model, koji drugi bogati mineralima resursima promatraju s velikim zanimanjem kao potencijalni predložak za vlastitu politiku, ilustrira kako zemlje s obilnim prirodnim resursima mogu iskoristiti rastuću globalnu potražnju za pregovaranje o znatno povoljnijim uvjetima nego što je to bilo uobičajeno u tradicionalnom modelu izvoza sirovina bez domaće prerade.

Scenarij u kojem zapadne zemlje ne uspiju dovoljno brzo diverzificirati opskrbne lance kritičnih minerala nosi konkretne, mjerljive ekonomske posljedice koje nadilaze apstraktnu geopolitičku ranjivost. Usporavanje ili poskupljenje energetske tranzicije zbog ograničene dostupnosti ključnih sirovina moglo bi značajno usporiti postizanje klimatskih ciljeva, dok bi istovremeno ostavilo zapadne proizvođače baterija, vozila i obnovljive energetske opreme u strukturno nepovoljnijoj konkurentskoj poziciji u odnosu na kineske proizvođače koji imaju izravniji, jeftiniji pristup preрađenim sirovinama.

Ovaj scenarij posebno zabrinjava industrijske politike kreatore u Europi i Sjedinjenim Državama koji promatraju kinesku dominaciju u preradi kritičnih minerala kao potencijalnu paralelu s ranijom kineskom dominacijom u proizvodnji solarnih panela, gdje su rani zapadni pioniri tehnologije na kraju izgubili tržišnu bitku protiv kineskih proizvođača koji su uspjeli postići znatno nižu cijenu proizvodnje kroz kombinaciju državne potpore, ekonomije razmjera i vertikalne integracije opskrbnog lanca. Sprječavanje ponavljanja ovog obrasca za baterije i elektromotore predstavlja eksplicitan strateški prioritet za industrijsku politiku i u Europskoj uniji i u Sjedinjenim Državama, s konkretnim programima subvencija i poreznih olakšica usmjerenima prema izgradnji domaćih kapaciteta duž cijelog opskrbnog lanca, od vađenja do prerade do konačne proizvodnje baterija.

Rijetki zemni elementi, unatoč svom imenu koje sugerira ekstremnu rijetkost, nisu geološki toliko rijetki koliko je rijetka njihova ekonomski isplativa koncentracija na lokacijama pogodnim za vađenje, niti postojanje prerađivačkih postrojenja sposobnih odvojiti pojedinačne elemente iz kompleksnih ruda u kojima se prirodno pojavljuju zajedno. Ovi elementi ključni su ne samo za civilnu energetsku tranziciju, kroz upotrebu u magnetima za vjetroturbine i elektromotore, nego i za obrambenu industriju, gdje se koriste u sustavima navođenja projektila, radarskoj tehnologiji i drugim naprednim vojnim sustavima.

Ova dvojna civilna i vojna primjena čini kinesku dominaciju u preradi rijetkih zemnih elemenata posebno osjetljivim pitanjem nacionalne sigurnosti za zapadne vlade, s obzirom na to da bi značajan poremećaj opskrbe mogao istovremeno ugroziti i civilnu energetsku tranziciju i sposobnost proizvodnje ključne obrambene opreme. Ova zabrinutost potaknula je nekoliko zapadnih vlada da klasificiraju rijetke zemne elemente kao strateški resurs usporediv s naftom tijekom Hladnog rata, opravdavajući izravnu vladinu intervenciju i subvencioniranje domaćih prerađivačkih kapaciteta koji bi inače, čisto tržišno gledano, teško mogli konkurirati postojećim kineskim kapacitetima po cijeni.

Uz nova vađenja i diverzifikaciju izvora, recikliranje postojećih proizvoda koji sadrže kritične minerale predstavlja treći stup strategije smanjenja ovisnosti, s posebno zanimljivom dimenzijom u kontekstu elektroničkog otpada. Stari mobiteli, računala i druga elektronička oprema sadrže mjerljive količine rijetkih zemnih elemenata, zlata, srebra i drugih vrijednih materijala, no stopa stvarnog recikliranja ovog elektroničkog otpada ostaje iznenađujuće niska u većini razvijenih zemalja, unatoč postojanju tehnički zrele tehnologije za ekstrakciju tih materijala.

Ovaj jaz između tehničke mogućnosti i stvarne prakse recikliranja djelomično odražava nedostatak ekonomskog poticaja — trošak prikupljanja, sortiranja i prerade elektroničkog otpada često nadmašuje tržišnu vrijednost materijala koji se mogu izvući, posebno kad se uspoređuje s troškom vađenja istih materijala iz prirodnih izvora u zemljama s nižim troškovima rada i manje strogom ekološkom regulativom. Zatvaranje ovog jaza vjerojatno će zahtijevati kombinaciju regulatornih zahtjeva koji nameću proizvođačima odgovornost za recikliranje vlastitih proizvoda, i tehnoloških poboljšanja koja smanjuju trošak ekstrakcije materijala iz sve kompleksnijih elektroničkih uređaja.

Cijena litija prošla je kroz dramatičan ciklus tijekom nekoliko posljednjih godina koji ilustrira koliko volatilno može biti tržište kritičnih minerala. Cijena litij-karbonata dosegnula je rekordnih 81.360 dolara po toni u studenom 2022., prije pada na svega 20.782 dolara po toni do veljače 2024. — pad od 67% unutar samo 15 mjeseci, prema analizi tvrtke Addionics. Ovaj kolaps cijena nastavio se i dalje, s cijenom koja je pala ispod 15.000 dolara po toni tijekom 2024., dosežući dno od oko 8.100 dolara po toni u lipnju 2025., prije djelomičnog oporavka na 24.000-26.000 dolara po toni početkom 2026.

Ova volatilnost izravno se odražava na cijenu baterija. Prema BloombergNEF-ovom godišnjem istraživanju cijena litij-ionskih baterija, prosječna cijena paketa baterija pala je s 139 dolara po kilovat-satu u 2023. na 115 dolara u 2024. (pad od 20%, najveći od 2017.), zatim na rekordnih 108 dolara po kilovat-satu u 2025. — ukupan pad od 93% u odnosu na 2010., kad je prosječna cijena iznosila oko 1.474 dolara po kilovat-satu. Za kontekst potrošača, cijena ćelija baterije u osnovnom modelu Tesla Model 3 pala je s 15% ukupne cijene vozila u siječnju 2023. na svega 7,5% do kolovoza 2024.

Ovaj pad cijena djelomično proizlazi iz strukturnog viška ponude, posebno iz Kine, i sve veće dominacije jeftinijih litij-željezo-fosfatnih (LFP) baterija koje potpuno izbjegavaju skuplji nikal i kobalt — u Kini, prosječna cijena LFP baterije pala je na svega 70 dolara po kilovat-satu, uz prognoze daljnjeg pada na 36 dolara već sljedeće godine. Iako ovaj pad cijena olakšava globalnu elektrifikaciju transporta, on istovremeno stvara financijski pritisak na proizvođače litija i kobalta izvan Kine koji ne mogu konkurirati kineskim troškovima proizvodnje, dodatno učvršćujući kinesku dominaciju u ovom segmentu opskrbnog lanca.

Demokratska Republika Kongo proizvodi preko 70% svjetskog kobalta, a 15-30% te proizvodnje dolazi iz obrtničkog i malog rudarstva (ASM) — sektora u kojem dokumentirani problemi ljudskih prava ostaju posebno teški. Prema Wilson centru, od 255.000 Kongoanaca koji rade u rudnicima kobalta, procjenjuje se da je 40.000 djece, neka tek šestogodišnjaci. Američko Ministarstvo rada i Ministarstvo vanjskih poslova formalno navode kobalt iz DR Konga kao proizvod povezan s prisilnim i dječjim radom u svojim službenim izvještajima za 2024. i 2025.

Ekonomski kontekst koji objašnjava postojanost ovog problema jest ekstreman — prema procjeni Svjetske banke iz 2024., 73,5% stanovništva DR Konga živi s manje od 2,15 dolara dnevno, čineći ASM rudarstvo, unatoč svim rizicima, jednim od rijetkih dostupnih izvora prihoda za obitelji koje se bore s preživljavanjem. Ova stvarnost čini jednostavno zabranjivanje dječjeg rada bez rješavanja temeljnog siromaštva praktički neprovedivim — organizacije poput Save the Children stoga zagovaraju ulaganje u zajednice koje bi roditeljima omogućilo uzdržavanje djece bez potrebe za njihovim radom, umjesto isključivo represivnog pristupa.

Postoje i konkretni, mjerljivi napori poboljšanja. Projekt PABEA-Cobalt Afričke razvojne banke, pokrenut 2019., izvukao je preko 9.016 djece iz obrtničkih rudnika kobalta i reintegrirao ih u škole ili strukovno obrazovanje do prosinca 2024. Konzorcij velikih tehnoloških i automobilskih tvrtki — uključujući BMW, BASF, Samsung SDI, Samsung Electronics i Volkswagen — pokrenuo je inicijativu "Cobalt for Development" 2019. godine, koja je do sada koristila preko 1.800 članova zajednice u regijama DR Konga kroz poboljšan pristup obrazovanju. Unatoč ovim naporima, razmjer problema ostaje ogroman u odnosu na dosadašnji učinak intervencija — ilustrirajući koliko je teško riješiti probleme ljudskih prava duboko ugrađene u opskrbni lanac kritičnog minerala bez kojeg globalna energetska tranzicija jednostavno ne može napredovati u sadašnjem obliku.

Energetska tranzicija prema obnovljivim izvorima i elektrifikaciji transporta ostaje nužna s obzirom na klimatske ciljeve, ali priča o toj tranziciji kao jednostavnom putu prema energetskoj neovisnosti i geopolitičkoj sigurnosti previše je pojednostavljena. Umjesto zamjene jedne ovisnosti (nafta) potpunom neovisnošću, tranzicija stvara novu, u nekim aspektima strukturno koncentriraniju ovisnost o kritičnim mineralima i, još važnije, o kapacitetima za njihovu preradu.

Za organizacije i zemlje koje planiraju vlastitu energetsku strategiju, praktičan zaključak je da diverzifikacija opskrbnih lanaca kritičnih minerala zaslužuje jednaku stratešku pažnju kao što je diverzifikacija naftnih izvora zaslužila tijekom prethodnih desetljeća — uz razumijevanje da će ta diverzifikacija zahtijevati godine, ako ne i desetljeća, strpljivog ulaganja u domaće kapacitete, međunarodna partnerstva i tehnologije recikliranja prije nego što donese značajno smanjenje strukturne ranjivosti koja danas postoji.

#CriticalMinerals #EnergyTransition #Geopolitics #SupplyChains #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #gospodarstvo #financije #tehnologija #analiza #poslovanje #NerminSefić


Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/objave/kriticni-minerali-energetska-tranzicija-geopolitika/

Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..

#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #criticalminerals #energytransition #lithium #cobalt #rareearths #NerminSefić

Nevidljivo bojište: kibernetička sigurnost kritične infrastrukture

Autor: Nermin Sefić Moderna civilizacija ovisi o mreži infrastrukturnih sustava — električnim mrežama, vodoopskrbi, financijskim sustavima...