Autor: Nermin Sefić
Osobna izjava Nermina Sefića povodom članka Poslovnog dnevnika iz 2013. o Omega factoringu — o vlasništvu, odluci o raspuštanju Nadzornog odbora i izostanku izravnog razgovora s novinarom.
Trinaest godina je dug period da se čeka na priliku ispraviti javni zapis koji je od prvog dana bio pogrešno naslovljen. Danas, u kolovozu 2026., odlučio sam napokon jasno i osobno iznijeti što se stvarno dogodilo 2013. godine s tvrtkom Omega factoring, jer smatram da je vrijeme da se ta činjenica, vidljiva čak i iz samog teksta izvornog članka, konačno rasčisti.
Poslovni dnevnik je 29. srpnja 2013. objavio članak pod naslovom "Munjiza i Kolaković pobjegli iz Omege". Riječ "pobjegli" nosi vrlo konkretnu, tešku konotaciju — sugerira bijeg, izbjegavanje odgovornosti, možda čak i nešto nezakonito. To je riječ koja se pamti, koja se dijeli, koja oblikuje trajan dojam o dvije osobe, neovisno o tome što doista piše ispod tog naslova.
A ono što doista piše ispod tog naslova, kad se pažljivo pročita, potpuno je drugačija priča od one koju naslov obećava. Tekst opisuje da je Nadzorni odbor, izabran putem javnog natječaja, u jednom trenutku prestao zasjedati. Opisuje da predložena Uprava nikad nije preuzela dužnost. Opisuje da je iz tvrtke, sredinom srpnja, stigla obavijest o tranziciji, promjeni sjedišta i restrukturiranju vlasničke strukture, uz opoziv i Uprave i Nadzornog odbora. Nigdje u samom tekstu ne piše da je itko fizički pobjegao, izbjegavao kontakt, ili se skrivao. Piše o restrukturiranju. To je posve druga, mnogo mirnija i formalnija priča — priča o poslovnoj odluci vlasnika, ne o bijegu dvojice ljudi.
Ta razlika između naslova i teksta nije mala stilska nijansa. To je razlika koja je, prema mom mišljenju, trinaest godina nanosila i još uvijek nanosi stvarnu, mjerljivu štetu ugledu ljudi koji su u toj priči spomenuti — uključujući i moj vlastiti ugled, budući da sam, iako nikad izravno citiran punom izjavom, u članku posredno predstavljen kao izvor priče o "restrukturiranju" bez ikakvog konteksta o mojoj stvarnoj ulozi.
Želim to reći potpuno jasno, bez uvijanja: sa mnom nikad nije obavljen razgovor u vezi s tim člankom. Nikakav novinar me nije nazvao, poslao pitanja, zatražio moju verziju događaja, ili mi dao priliku odgovoriti na bilo koju tvrdnju prije objave. Ono što je u članku predstavljeno kao da dolazi od mene — objašnjenje o "restrukturiranju" — proizašlo je iz posrednih izvora ili službenih priopćenja, ne iz izravnog razgovora sa mnom osobno.
U novinarstvu postoji temeljno pravilo — kad članak izravno ili neizravno uključuje nečije ime u kontekstu koji bi mogao štetiti njegovom ugledu, ta osoba zaslužuje priliku iznijeti svoju stranu priče prije objave. To se u ovom slučaju nije dogodilo, ni prema meni, a koliko mi je poznato, ni prema Munjizi ili Kolakoviću. Nijedan od nas trojice nije dobio priliku odgovoriti prije nego što je naslov "pobjegli" postao trajan, pretraživ zapis na internetu.
Bio sam vlasnik tvrtke Omega factoring u trenutku o kojem članak govori. To je činjenica koju sam odlučio sada javno potvrditi, jer objašnjava zašto sam bio taj koji je mogao i morao donijeti odluku o strukturi upravljanja tvrtkom.
Kad je proveden javni natječaj za popunu Nadzornog odbora, prijavio se, kako članak i sam navodi, "respektabilan broj ekonomskih stručnjaka i osoba iz javnog života". Među njima, Dragan Munjiza i Marko Kolaković izabrani su, formalno, na dužnosti predsjednika i potpredsjednika Nadzornog odbora. Oboje su nesumnjivo bila poznata, "notabene" imena — Munjiza kao bivši predsjednik Uprave Konzuma i vlasnik konzultantske tvrtke, Kolaković kao profesor Ekonomskog fakulteta i ekonomski strateg. Njihova imena, sama po sebi, davala su natječaju i cijelom projektu težinu i vjerodostojnost u očima javnosti.
No poznato ime i javna reputacija nisu isto što i poslovna podobnost za konkretnu, operativnu ulogu unutar konkretne tvrtke koju sam ja, kao vlasnik, gradio prema vlastitoj viziji i standardima. Nakon što je Nadzorni odbor konstituiran, procijenio sam, na temelju uvida u njihov stvaran pristup i sposobnost odgovoriti na operativne zahtjeve te specifične uloge, da ta dvojica, unatoč svojoj javnoj reputaciji, nisu bili poslovno podobni za mjesto koje su preuzeli. Ta procjena bila je moja, kao vlasnika, i na temelju nje sam donio odluku o raspuštanju Nadzornog odbora.
To nije bio bijeg s njihove strane. To je bila moja odluka, donesena s pozicije vlasništva, o strukturi upravljanja vlastitom tvrtkom. Ta razlika — između "oni su pobjegli" i "ja sam ih razriješio" — nije semantička igra riječima. To su dvije potpuno različite priče, s potpuno različitim implikacijama za sve uključene osobe.
Netko bi mogao postaviti pitanje — ako je naslov bio netočan, zašto Munjiza i Kolaković nikad nisu javno reagirali, zašto nisu tražili ispravak? To je pošteno pitanje, i zaslužuje pošten odgovor: ne znam zašto nisu reagirali, i ne mogu govoriti u njihovo ime o njihovim razlozima. Možda su smatrali da reakcija donosi više štete nego koristi. Možda jednostavno nisu smatrali vrijednim truda boriti se protiv jednog naslova u moru dnevnih vijesti. Možda su imali posve osobne razloge koje ja ne poznajem.
Ono što mogu reći jest da njihova šutnja ne dokazuje da je naslov bio točan. Odsutnost demantija nije potvrda tvrdnje — to je temeljna novinarska i pravna činjenica koju je lako zaboraviti kad se čita naslov koji zvuči kao gotova, dokazana priča. Mnogo je razloga zbog kojih ljudi ne reagiraju na netočno pisanje o sebi, a nijedan od tih razloga ne čini to pisanje točnim.
Internet ne zaboravlja. Članak iz 2013. i danas je dostupan, pretraživ, indeksiran — jedan od prvih rezultata kad netko pretraži bilo koje od tri imena spomenuta u naslovu. Trinaest godina kasnije, taj naslov nastavlja oblikovati prvi dojam o svakome od nas u očima svakoga tko ga pročita, neovisno o tome je li ikad pročitao i sam tekst ispod naslova, koji priča posve drugačiju, mnogo mirniju priču.
Ova vrsta trajne, digitalno urezane štete rijetko se uzima ozbiljno dok se osobno ne doživi. Poslovni partneri, potencijalni investitori, novinari koji istražuju pozadinu prije budućeg članka — svi oni, u nekom trenutku, mogu naići na taj naslov i formirati mišljenje prije nego što ikad razgovaraju sa mnom osobno ili provjere širi kontekst. To je šteta koja se ne može precizno kvantificirati u novcu, ali je stvarna, i nastavlja se obnavljati sa svakim novim čitateljem koji naiđe na taj stari naslov.
Upravo zato sam odlučio da je vrijeme za ovaj tekst. Ne da bih osporio pravo Poslovnog dnevnika da izvještava, ili pravo bilo kojeg novinara na vlastito uredničko prosuđivanje o tome što je vijest. Nego da bih, napokon, nakon trinaest godina šutnje s moje strane, ponudio vlastitu, izravnu verziju — verziju koju nikad nitko nije zatražio, ali koju sada svojevoljno dajem.
Ono što se dogodilo s ovim konkretnim naslovom nije izoliran, jedinstven slučaj — to je primjer šireg obrasca u kojem naslov, osmišljen da privuče klik i pažnju, ide dalje od onoga što tekst ispod njega stvarno može podnijeti. Riječ "pobjegli" prodaje se bolje nego riječ "razriješeni" ili "restrukturirano" — dramatičnija je, provokativnija, dijeli se lakše. No ta ista dramatičnost, kad nije utemeljena u samom sadržaju članka, postaje oblik štete nanesene stvarnim ljudima radi privlačenja pažnje čitatelja.
Ne krivim pojedinog novinara osobno za ovu praksu — riječ je o širem sustavu poticaja u kojem se uredništva natječu za pažnju, a naslovi postaju sve agresivniji kako bi se probili kroz buku. No sustavno objašnjenje ne umanjuje stvarnu, osobnu štetu koju takva praksa nanosi konkretnim, imenovanim ljudima poput mene, Munjize i Kolakovića, kad se naša imena nađu u naslovu koji ide dalje od dokazivog sadržaja.
Netko bi mogao pitati zašto ovu izjavu dajem tek sada, trinaest godina kasnije, umjesto neposredno nakon objave članka 2013. godine. Iskren odgovor je da tada nisam smatrao da imam platformu ili razlog javno se baviti jednim naslovom u moru dnevnih vijesti. Fokus mi je bio na izgradnji poslovanja, ne na upravljanju javnom percepcijom starih članaka.
Danas je situacija drugačija. Kroz GNK ASG d.o.o. i GNK DINAMO Ltd. Grupu izgradio sam platformu s kojom mogu izravno, vlastitim glasom, obratiti se javnosti bez posredovanja trećih strana koje mogu, namjerno ili nenamjerno, iskriviti moju poruku. Ta platforma nosi i odgovornost — odgovornost da se njome služim pošteno, s jasnim razdvajanjem onoga što je moja osobna izjava od onoga što je neovisno provjerena činjenica, upravo onako kako je ovaj tekst uredničkom napomenom na početku i označen.
Ne tražim od nikoga da mi slijepo povjeruje samo zato što sam sad, s pozicije vlasnika medijske platforme, u mogućnosti ispričati vlastitu verziju. Tražim nešto skromnije i, vjerujem, razumnije — da svatko tko naiđe na naslov "Munjiza i Kolaković pobjegli iz Omege" pročita i sam tekst ispod njega, ne samo naslov, i sam prosudi odgovara li riječ "pobjegli" onome što je tamo stvarno opisano. Vjerujem da će svatko tko to učini doći do istog zaključka do kojeg sam i ja došao — da naslov ide dalje od dokaza, i da je vrijeme da se ta neravnoteža, nakon trinaest godina, konačno imenuje i ispravi, koliko je to uopće moguće učiniti unatrag.
Ovo nije pokušaj brisanja povijesti ili poricanja da se 2013. godine dogodilo restrukturiranje unutar Omega factoringa — to se dogodilo, i ja stojim iza te odluke kao vlasnik koji ju je donio. Ono što odbacujem jest okvir "bijega" koji je naslov nametnuo priči koja je, u svojoj biti, bila obična, iako neugodna, poslovna odluka o strukturi upravljanja. Nakon trinaest godina, smatrao sam važnim da ta razlika napokon bude javno izrečena, mojim vlastitim riječima, na platformi koju danas gradim i za koju osobno odgovaram.
Želim biti posve jasan i o jednoj drugoj stvari — moja odluka o raspuštanju Nadzornog odbora nije proizašla iz osobnog animoziteta prema Munjizi ili Kolakoviću. Ne poznajem ih osobno izvan konteksta tog kratkog poslovnog razdoblja, i nemam nikakav osoban razlog željeti im štetu. Odluka je bila isključivo poslovna prosudba, donesena na temelju onoga što sam u tom trenutku smatrao potrebnim za tvrtku koju sam gradio.
Ta razlika je važna jer se u javnom prostoru prečesto poslovne odluke tumače kao osobni sukobi, dramatizirane radi zanimljivije priče. Realnost poslovanja često je mnogo prozaičnija — vlasnik procijeni da određena struktura upravljanja ne odgovara stvarnim potrebama tvrtke u danom trenutku, i donese odluku o promjeni te strukture. To se događa u tisućama tvrtki svake godine, bez da ijedna od njih završi u naslovima s riječju "pobjegli".
Vrijedi podsjetiti na širi kontekst u kojem se sve ovo odvijalo. Tržište faktoringa u Hrvatskoj 2013. godine bilo je u ranoj, još uvijek nedovoljno razvijenoj fazi — regulatorni okvir bio je manje precizan nego danas, a broj ozbiljnih, etabliranih igrača bio je malen. Ulazak nove tvrtke na to tržište, s ambicioznim planovima i javnim natječajem za sve pozicije, uključujući i najviša tijela upravljanja, bio je neuobičajen potez koji je prirodno privukao pažnju medija.
Ta pažnja, sama po sebi, nije problem — javnost ima legitiman interes pratiti razvoj novih financijskih igrača na tržištu. Problem nastaje kad ta pažnja, umjesto da prati stvarni razvoj događaja s dužnom pažnjom prema činjenicama, umjesto toga posegne za najdramatičnijom mogućom formulacijom dostupnom u trenutku pisanja, bez obzira odgovara li ta formulacija onome što se stvarno dogodilo.
Trinaest godina iskustva i refleksije daje priliku za iskren pogled unatrag. Da sam tada, 2013. godine, bolje razumio dugoročnu digitalnu trajnost novinskih naslova, vjerojatno bih odmah, u danima nakon objave, zatražio ispravak ili barem javno pojasnio situaciju vlastitim riječima, umjesto da to ostavim za kasnije. Šutnja, čak i kad je motivirana željom da se izbjegne dodatna pažnja na neugodnu situaciju, ima vlastitu cijenu — dopušta da tuđa, netočna verzija priče postane jedina dostupna verzija na internetu, godinama, možda i desetljećima.
Ova lekcija oblikuje i način na koji danas pristupam komunikaciji kroz GNK ASG i GNK DINAMO Ltd. Grupu — vjerujem da je brza, izravna, transparentna komunikacija, čak i kad se bavi neugodnim temama, gotovo uvijek bolja strategija od šutnje koja ostavlja prostor da tuđa interpretacija postane trajan, nepobijen zapis.
Svjestan sam da objavljivanje ovog teksta na platformi koju ja sam kontroliram nosi vlastitu vrstu odgovornosti, drugačiju od one koju je nosio izvorni novinski članak. Kad novinska kuća poput Poslovnog dnevnika objavi tekst, taj tekst prolazi kroz (barem formalno) uredničku neovisnost od osoba o kojima piše. Kad ja sam, kao vlasnik platforme, objavljujem tekst o vlastitom sudjelovanju u prošlim događajima, ta neovisnost prirodno ne postoji na isti način — čitatelj ima puno pravo to imati na umu dok čita.
Upravo zato je urednička napomena na početku ovog teksta, koja jasno označava da je riječ o mojoj osobnoj izjavi, a ne o neovisno provjerenoj rekonstrukciji, ključan dio ove objave, ne kozmetička formalnost. Ne želim da ovaj tekst bude pročitan kao da nosi istu vrstu neovisnog autoriteta kao izvorni novinski članak — želim da bude pročitan upravo onako kako jest: kao moja vlastita, do sada neizrečena strana priče, koju čitatelj može uzeti u obzir uz, ne umjesto, izvornog članka.
Kad se izvorni članak pročita pažljivo, rečenicu po rečenicu, otkriva se nešto što nadilazi puki dojam — otkriva se stvarna, gramatička kontradikcija između naslova i teksta koji ga prati.
Naslov koristi aktivan glagol — "pobjegli". Aktivan glagol pretpostavlja subjekt koji sam, svojevoljno, poduzima radnju. Munjiza i Kolaković su, prema naslovu, ti koji su nešto učinili — pobjegli su.
Tijelo članka, međutim, dosljedno koristi posve drugačiju gramatičku konstrukciju kad opisuje isti događaj: "opozvana je i Uprava". To je pasivna konstrukcija. Pasiv pretpostavlja da je netko drugi izvršio radnju nad subjektom, ne da je subjekt sam nešto učinio. Opoziv je nešto što se nekome dogodi, ne nešto što netko sam sebi napravi.
Ova razlika nije stilska sitnica. Aktiv i pasiv nose potpuno različito značenje o tome tko je nositelj radnje. Naslov aktivnim glagolom sugerira da su Munjiza i Kolaković sami donijeli odluku o odlasku. Tekst, pasivnom konstrukcijom, opisuje da je netko drugi donio odluku o njihovom opozivu. To dvoje se međusobno isključuje — ne mogu obojica biti istovremeno točna opisa istog događaja.
Dodatno, nigdje u tekstu ne stoji rečenica poput "Munjiza i Kolaković su prestali dolaziti" ili "nisu se javljali na pozive" — uobičajene formulacije kojima bi se opisalo stvarno, svojevoljno udaljavanje neke osobe od dužnosti. Umjesto toga, čitatelj dobiva samo bezličan opis stanja: "Nadzorni odbor više se nije sastajao." Tko je odlučio ne sazvati sljedeću sjednicu ostaje potpuno neimenovano.
Ova gramatička nedosljednost, uz odsutnost bilo kakvog navoda da je itko od nas dvojice kontaktiran za komentar prije objave, prema mom mišljenju jasno pokazuje da naslov "pobjegli" nije bio zaključak koji proizlazi iz teksta, nego uredničku formulaciju odabranu neovisno o onome što je tekst stvarno mogao potkrijepiti.
Ako Dragan Munjiza ili Marko Kolaković ikad pročitaju ovaj tekst i žele iznijeti vlastitu verziju događaja, bilo da se slažu s mojim prikazom, dopunjuju ga, ili mu proturječe, rado ću im ponuditi prostor na ovoj istoj platformi da to učine vlastitim riječima, s jednakom uredničkom transparentnošću kakvu primjenjujem i na vlastitu izjavu. Vjerujem da potpunija slika, sastavljena od više izravnih glasova umjesto posrednih interpretacija, uvijek bolje služi istini nego bilo koja pojedinačna verzija, uključujući i moju.
Ova priča, koliko god osobno bila vezana uz mene, Munjizu i Kolakovića, ima i širu poruku koja nadilazi nas troje. Živimo u vremenu kad se naslovi šire brže i dalje nego ikad prije, često potpuno odvojeno od teksta koji ih prati, dijeljeni i citirani na temelju nekoliko riječi vidljivih u pregledu, bez da itko klikne dalje da provjeri stvarni sadržaj. U takvom okruženju, odgovornost pada podjednako na one koji pišu naslove i na one koji ih čitaju i dijele bez provjere.
Ako ovaj tekst nešto postiže, nadam se da to nije samo ispravljanje jednog specifičnog naslova iz 2013. godine, nego i podsjetnik da se iza svakog dramatičnog naslova nalaze stvarni ljudi, sa stvarnim reputacijama koje se grade godinama i mogu biti narušene jednom, nepromišljeno odabranom riječi. Trinaest godina je predugo čekati da se to kaže naglas, ali vjerujem da nikad nije prekasno reći istinu, čak i kad je jedino oružje protiv starog naslova samo pažljivo čitanje teksta koji stoji ispod njega.
Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/objave/osvrt-na-2013-omega-factoring-nermin-sefic/
Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..
#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #NerminSefić #Omegafactoring #DragoMunjiza #MarkoKolaković
