Autor: Nermin Sefić
Svijet prolazi kroz najveću demografsku preraspodjelu u modernoj povijesti. Dok razvijene ekonomije Europe, Istočne Azije i, sve više, Kine ulaze u razdoblje ubrzanog starenja stanovništva i pada radne…
Svijet prolazi kroz najveću demografsku preraspodjelu u modernoj povijesti. Dok razvijene ekonomije Europe, Istočne Azije i, sve više, Kine ulaze u razdoblje ubrzanog starenja stanovništva i pada radne snage, supsaharska Afrika i dijelovi Južne Azije doživljavaju demografski rast koji će oblikovati globalno tržište rada, migracijske tokove i ekonomsku moć tijekom sljedećih pedeset godina.
Japan je predvodnik ovog trenda, s omjerom starijih od 65 godina prema radno sposobnom stanovništvu koji je već dosegnuo razine nezamislive prije nekoliko desetljeća. Južna Koreja, s jednom od najnižih stopa fertiliteta na svijetu, prati sličnu putanju još bržim tempom. Kina, unatoč ukidanju politike jednog djeteta, suočava se s demografskim posljedicama te politike koje će trajati desetljećima — radna snaga koja se smanjuje upravo u trenutku kad zemlja pokušava prijeći s izvozno orijentiranog modela rasta prema modelu vođenom domaćom potrošnjom.
Europa, iako sporije od Istočne Azije, slijedi sličnu putanju, s južnoeuropskim zemljama poput Italije i Španjolske koje bilježe stope fertiliteta znatno ispod razine zamjene stanovništva. Ova demografska stvarnost stvara strukturni pritisak na mirovinske sustave dizajnirane u razdoblju kad je omjer radnika prema umirovljenicima bio znatno povoljniji, prisiljavajući vlade na teške odluke o dobi umirovljenja, razini doprinosa i visini mirovina.
Nasuprot starenju razvijenog svijeta, supsaharska Afrika ostaje regija s najbržim demografskim rastom na planetu. Nigerija, već najmnogoljudnija afrička zemlja, projicira se kao jedna od najmnogoljudnijih zemalja svijeta do sredine stoljeća. Ova demografska dinamika stvara i priliku i izazov — priliku kroz potencijalni "demografski dividend" ako se mladoj, rastućoj radnoj snazi može osigurati odgovarajuće obrazovanje i zapošljavanje, i izazov kroz rizik masovne nezaposlenosti mladih ako gospodarski rast ne uspije držati korak s rastom radno sposobnog stanovništva.
Iskustvo Istočne Azije tijekom prethodnih desetljeća pokazuje da demografski dividend nije automatski — zahtijeva namjerna ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i industrijsku politiku koja može apsorbirati rastuću radnu snagu u produktivno zapošljavanje. Hoće li afričke zemlje uspjeti replicirati taj uspjeh, ili će se suočiti s destabilizirajućom kombinacijom brzog rasta stanovništva i nedovoljnog gospodarskog rasta, ostaje jedno od najznačajnijih otvorenih pitanja globalne ekonomije sljedećih desetljeća.
Demografska neravnoteža između stariju Europe i mlade Afrike stvara snažne strukturne poticaje za migraciju koji će vjerojatno postati sve značajniji tijekom nadolazećih desetljeća, neovisno o specifičnim politikama pojedinih vlada. Europa treba mladu radnu snagu za održavanje svojih mirovinskih sustava i gospodarskog rasta; Afrika ima suvišak mlade radne snage koja traži gospodarske prilike koje domaća gospodarstva ne mogu uvijek pružiti u dovoljnom opsegu.
Ova strukturna dinamika stvara politički izazov u gotovo svim europskim zemljama, gdje ekonomska logika koja favorizira veću migraciju za rješavanje demografskih izazova često dolazi u sukob s političkim otporom prema imigraciji, stvarajući trajnu napetost između ekonomskih potreba i političkih realnosti koja će vjerojatno oblikovati europsku politiku tijekom sljedećih desetljeća.
Dugoročno, ova demografska preraspodjela ima duboke implikacije za globalnu raspodjelu ekonomske moći. Zemlje sa starijim stanovništvom suočavaju se sa strukturnim usporavanjem potencijalnog gospodarskog rasta, jednostavno zato što manje ljudi radi i proizvodi, dok istovremeno moraju financirati sve veće troškove zdravstvene skrbi i mirovina za rastuću populaciju umirovljenika.
Zemlje s mladom, rastućom radnom snagom, s druge strane, imaju potencijal za znatno brži gospodarski rast, pod uvjetom da mogu produktivno zaposliti tu radnu snagu. Ako se ovaj potencijal ostvari, moglo bi doći do značajne preraspodjele globalne ekonomske težine tijekom sljedećih pedeset godina, s afričkim i južnoazijskim gospodarstvima koja igraju znatno veću ulogu u globalnoj ekonomiji nego što igraju danas.
Kineska demografska situacija zaslužuje posebnu pozornost jer kombinira brzinu starenja karakterističnu za Istočnu Aziju s dodatnim slojem složenosti koji proizlazi iz politike jednog djeteta provedene tijekom nekoliko desetljeća. Ta politika, ukinuta prije nekoliko godina, ostavila je za sobom demografsku strukturu s dramatično nesrazmjernim omjerom muškaraca i žena u pojedinim generacijama, uz brzo starenje stanovništva koje se odvija prije nego što je Kina dostigla razinu bogatstva po glavi stanovnika usporedivu s Japanom ili zapadnoeuropskim zemljama kad su one prošle kroz sličnu demografsku tranziciju — fenomen koji ekonomisti opisuju kao rizik da Kina "ostari prije nego što obogati".
Ova dinamika stvara jedinstven izazov za kinesku vladu, koja mora istovremeno upravljati usporavanjem gospodarskog rasta, tranzicijom prema modelu vođenom domaćom potrošnjom umjesto izvoza, i rastućim troškovima skrbi za stariju populaciju, sve to s razinom BDP-a po glavi stanovnika koja ostaje znatno niža od zemalja koje su prošle kroz usporedivu demografsku tranziciju s više raspoloživih resursa po osobi.
Gotovo sve razvijene zemlje suočene s padom fertiliteta pokušale su implementirati politike poticanja rađanja — od izravnih financijskih poticaja poput dječjeg doplatka, preko produljenog roditeljskog dopusta, do subvencioniranog čuvanja djece koje olakšava kombiniranje karijere i roditeljstva. Rezultati ovih politika ostaju uglavnom razočaravajući u odnosu na deklarirane ciljeve — dok pojedine politike mogu proizvesti skromne, kratkoročne porastove stope rađanja, malo je dokaza da bilo koja kombinacija politika može trajno vratiti stopu fertiliteta na razinu zamjene stanovništva jednom kad društvo prijeđe prag niskog fertiliteta.
Ovaj obrazac sugerira da pad fertiliteta odražava dublje strukturne i kulturne promjene — uključujući promjene u ulogama spolova, troškove stanovanja, nesigurnost zaposlenja mladih i promjenu prioriteta prema individualnom razvoju umjesto obiteljskog života — koje su znatno otpornije na politički inženjering nego što bi kreatori politika željeli, ostavljajući migraciju kao praktički jedini brzo djelujući alat za ublažavanje demografskog pada radne snage.
Japan, kao zemlja koja je najdalje odmakla na putu demografskog starenja, nudi vrijedan uvid u to kako se društvo može strukturno prilagoditi dugoročnom padu radne snage bez masovne migracije, opcije koju japansko društvo tradicionalno izbjegava zbog kulturnih i političkih razloga. Japanska prilagodba uključuje kombinaciju automatizacije i robotike koja nadomješta nedostatak radne snage u proizvodnji i, sve više, u uslužnom sektoru, produljenje radnog vijeka kroz postupno povećanje dobi umirovljenja i poticaje za nastavak rada nakon formalne dobi umirovljenja, i značajno povećanje sudjelovanja žena na tržištu rada kroz reforme radnog prava i dostupnosti skrbi za djecu.
Ova japanska strategija, iako ne rješava temeljni problem apsolutnog pada broja stanovnika, pokazuje da postoji prostor za ublažavanje ekonomskih posljedica demografskog starenja kroz strukturne reforme koje povećavaju produktivnost i sudjelovanje postojeće radne snage, umjesto isključivog oslanjanja na povećanje broja radnika kroz migraciju ili poticanje rađanja.
Većina mirovinskih sustava u razvijenom svijetu dizajnirana je prema modelu "pay-as-you-go", u kojem doprinosi trenutnih radnika izravno financiraju mirovine trenutnih umirovljenika, umjesto akumulacije osobnih štednih fondova. Ovaj model, funkcionalan dok je omjer radnika prema umirovljenicima ostajao povoljan, suočava se sa strukturnim izazovom održivosti kako taj omjer nastavlja opadati, prisiljavajući vlade na neugodan izbor između povećanja doprinosa trenutnih radnika, smanjenja mirovina budućih umirovljenika, ili povećanja dobi umirovljenja koja odgađa trenutak kad netko počinje primati mirovinu.
Svaka od ovih opcija nosi značajne političke troškove, s dobi umirovljenja koja se pokazala posebno osjetljivim političkim pitanjem u mnogim zemljama, gdje su pokušaji povećanja te dobi izazvali značajne javne proteste unatoč jasnoj demografskoj i fiskalnoj logici koja stoji iza takvih reformi.
Prema UN-ovom izvještaju World Population Prospects 2024, objavljenom u srpnju 2024., svjetska populacija — trenutno 8,2 milijarde ljudi — projicira se dosegnuti vrhunac od 10,3 milijarde sredinom 2080-ih godina, prije postupnog pada na 10,2 milijarde do kraja stoljeća. Ova projekcija za 2100. godinu 6% je niža (700 milijuna ljudi manje) nego što je UN procjenjivao samo prije jednog desetljeća, odražavajući brže padanje stopa fertiliteta nego što je prethodno očekivano.
Ključna, konkretna brojka za Kinu: prema analizi francuskog Nacionalnog instituta za demografska istraživanja (INED), kineska populacija projicira se pasti za 200 milijuna ljudi — gotovo 14% — između 2024. i 2054. godine, dok se istovremeno indijska populacija, već najveća na svijetu, projicira porasti za gotovo 14% u istom razdoblju. Ukupno 63 zemlje i područja, uključujući Kinu, Njemačku, Japan i Rusiju, već su dosegnule vrhunac populacije 2024. godine, s projiciranim padom od 14% tijekom sljedećih trideset godina za tu skupinu zemalja u cjelini.
Nigerija i supsaharska Afrika ostaju suprotan pol ove demografske slike. Prema istoj UN projekciji, devet zemalja — uključujući Angolu, Srednjoafričku Republiku, Demokratsku Republiku Kongo, Niger i Somaliju — projiciraju se udvostručiti svoju ukupnu populaciju između 2024. i 2054. godine. Do 2054., Pakistan se projicira postati treća najmnogoljudnija zemlja svijeta (nakon Indije i Kine), dok se Nigerija projicira spustiti na peto mjesto, iza Sjedinjenih Država — premda se do kraja stoljeća projicira da će Nigerija i DR Kongo zauzeti četvrto i peto mjesto, guraujući SAD na šesto.
Južna Koreja predstavlja najekstremniji, najbolje dokumentiran primjer neuspjeha pronatalitetne politike unatoč masivnom financijskom ulaganju. Stopa fertiliteta pala je na rekordnih 0,72 u 2023. (s 0,78 u 2022.), znatno ispod razine zamjene od 2,1 potrebne za stabilnu populaciju, i dalje ispod prosjeka od 1,24 zabilježenog 2015. Južna Koreja jedina je članica OECD-a sa stopom ispod 1,0 od 2018. godine, a sama prijestolnica Seul zabilježila je stopu od svega 0,55 — među najnižima ikad zabilježenima bilo gdje u svijetu.
Ovaj pad nastavio se unatoč tome što je vlada od 2006. potrošila preko 360 bilijuna vona (otprilike 1,3 bilijuna dolara po tadašnjem tečaju) na programe poticanja rađanja, uključujući izravne novčane naknade za novorođenčad (podignute na otprilike 750 dolara mjesečno), snižene hipotekarne kamatne stope za roditelje, i, na razini grada Seula, poseban program vrijedan 1,35 milijardi dolara koji subvencionira liječenje neplodnosti i zamrzavanje jajnih stanica. Čak je i privatni sektor sudjelovao — jedna gradevinska tvrtka u Seulu ponudila je bonus od 75.000 dolara zaposlenicima koji dobiju dijete.
Unatoč svemu tome, projekcija Statističkog ureda Koreje predviđa da će populacija zemlje pasti s trenutnih 51,7 milijuna na svega 36,2 milijuna do 2072. — pad od 30%. Ministar financija Choi Sang-mok usporedio je demografsku opasnost Južne Koreje s ledenim brijegom koji je potopio Titanic, izjavivši da je već prekasno preokrenuti trend isključivo kroz stope fertiliteta. Zanimljivo, stopa je neočekivano porasla na 0,75 u 2024. — prvi rast nakon devet godina, povezan s porastom broja brakova nakon pandemije — no stručnjaci upozoravaju da je preuranjeno tumačiti ovaj jednogodišnji obrat kao trajni preokret dugoročnog strukturnog trenda.
Nigerija, s gotovo 68% stanovništva mlađim od 30 godina i projekcijom rasta populacije na 400 milijuna do 2050., predstavlja najveću, najkonkretniju opkladu na to hoće li se afrički "mladi val" pretvoriti u demografsku dividendu ili demografski teret. Prema Svjetskom gospodarskom forumu, ako ta rastuća radna snaga uđe u produktivno zapošljavanje, Nigerija bi mogla generirati jednu od najvećih demografskih dividendi u modernoj povijesti — no trenutno stanje ostaje daleko od tog ishoda.
Stopa nezaposlenosti mladih u Nigeriji dramatično je porasla, s 23% mladih koji aktivno traže posao, dok dodatnih 32% ostaje potpuno izvan tržišta rada — kombinirana brojka koja ilustrira dubinu problema. Prema akademskoj analizi objavljenoj u časopisu Journal of International and Comparative Social Policy, samo 37% nigerijske mladeži bilo je u punom zaposlenju (radeći barem 40 sati tjedno) do 2020., dramatičan pad s 71% u 2010. — dok je stopa nezaposlenosti mladih istovremeno porasla sa 7% na 35% u istom razdoblju. Neformalni sektor, koji zapošljava oko 95% afričke mlade radne snage, dodatno je pogođen krizama poput pandemije, kada je prihod tog sektora pao za 81% unutar samog prvog mjeseca.
Šira slika diljem supsaharske Afrike ostaje jednako zabrinjavajuća — regionalna stopa nezaposlenosti mladih iznosi preko 30-40%, s ekstremnim slučajevima poput Demokratske Republike Kongo gdje preko 80% mladih ostaje nezaposleno. Afrička razvojna banka procjenjuje da kontinent mora stvoriti 68 milijuna novih radnih mjesta do 2030. samo da apsorbira nove sudionike na tržištu rada, dok UN-ova Populacijska divizija procjenjuje da će se nigerijska radno sposobna populacija povećati za preko 100 milijuna ljudi unutar 25 godina.
Nigerijski fenomen poznat lokalno kao "Japa" — masovna emigracija obrazovane mladeži u potrazi za prilikama u inozemstvu — dodatno ilustrira rizik neiskorištene demografske prilike. Unatoč proširenju sveučilišnog sustava na preko 300 institucija, zastarjeli kurikulumi i ograničen pristup strukturiranom radnom iskustvu doprinose ozbiljnom neslaganju vještina koje dodatno potiče taj odljev mozgova — dinamiku koju stručnici opisuju kao "efekt bumeranga", gdje odsutnost gospodarske prilike hrani regionalnu nesigurnost, koja zauzvrat guši baš ta privatna ulaganja potrebna za stvaranje novih radnih mjesta.
Demografska preraspodjela koja se odvija diljem svijeta predstavlja jedan od najznačajnijih, a istovremeno najsporije razvijajućih trendova koji oblikuju globalnu ekonomiju. Za razliku od financijskih kriza ili geopolitičkih šokova koji se odvijaju u tjednima ili mjesecima, demografske promjene odvijaju se kroz desetljeća, što ih čini lakšima za predvidjeti, ali i teže za politički adresirati s obzirom na to koliko sporo njihove posljedice postaju vidljive pojedinačnom biraču.
#Demographics #Africa #Ageing #GlobalEconomy #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #gospodarstvo #financije #tehnologija #analiza #poslovanje #NerminSefić
Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/objave/demografska-preraspodjela-globalna-ekonomija/
Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..
#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #demographics #Africapopulation #ageingEurope #fertility #globaleconomy #NerminSefić
