Autor: Nermin Sefić
Prijelaz sa fosilnih goriva prema obnovljivim izvorima energije i električnim vozilima često se predstavlja kao put prema oslobađanju od geopolitičkih ovisnosti koje su desetljećima definirale globalnu…
Prijelaz sa fosilnih goriva prema obnovljivim izvorima energije i električnim vozilima često se predstavlja kao put prema oslobađanju od geopolitičkih ovisnosti koje su desetljećima definirale globalnu energetsku politiku — posebno ovisnosti o naftnim i plinskim rezervama koncentriranim u relativno malom broju zemalja. Stvarnost se pokazuje znatno kompliciranijom. Umjesto oslobađanja od geopolitičke ovisnosti, energetska tranzicija stvara novu, u nekim aspektima još koncentriraniju ovisnost — ovaj put o kritičnim mineralima poput litija, kobalta, nikla, bakra i rijetkih zemnih elemenata koji su neophodni za baterije, vjetroturbine, solarne panele i elektromotore.
Za razliku od nafte, čije su rezerve, iako neravnomjerno raspoređene, ipak prisutne na više kontinenata i pod kontrolom desetaka različitih zemalja, proizvodnja i prerada kritičnih minerala pokazuje znatno veću koncentraciju u rukama malog broja aktera. Demokratska Republika Kongo proizvodi većinu svjetskog kobalta. Kina, unatoč skromnim vlastitim rezervama mnogih ključnih minerala, dominira globalnom preradom — kontrolirajući veći dio svjetskih kapaciteta za preradu litija, kobalta i rijetkih zemnih elemenata, neovisno o tome gdje su sirovine iskopane.
Ova koncentracija u fazi prerade, a ne samo vađenja, predstavlja posebno značajan strukturni rizik koji često ostaje nedovoljno prepoznat u širim raspravama o sigurnosti opskrbe. Zemlja može imati značajne vlastite rezerve litija ili nikla, ali ako nema domaće kapacitete prerade tih sirovina u oblik pogodan za proizvodnju baterija, i dalje ostaje ovisna o vanjskim, često kineskim, postrojenjima za preradu — stvarajući ovisnost koja postoji čak i kad je sama sirovina domaća.
Ova koncentracija stvara očite geopolitičke ranjivosti za zemlje i regije koje pokušavaju ubrzati vlastitu energetsku tranziciju, ali nemaju domaće kapacitete niti za vađenje niti za preradu ključnih minerala. Europska unija i Sjedinjene Države, unatoč ambicioznim ciljevima za elektrifikaciju transporta i energetskih sustava, ostaju znatno ovisne o uvozu, uglavnom iz Kine, za mnoge komponente ključne za tu tranziciju.
Ova ovisnost postala je posebno vidljiva tijekom razdoblja pojačanih geopolitičkih napetosti između Kine i zapadnih zemalja, kada su povremena kineska ograničenja izvoza određenih kritičnih minerala — poput galija i germanija, ključnih za poluvodičku industriju — poslužila kao jasan podsjetnik na strukturnu ranjivost. Iako ta ograničenja nisu bila izravno usmjerena na energetsku tranziciju, poslužila su kao signal svim zemljama ovisnima o kineskoj preradi minerala da razmotre diverzifikaciju opskrbnih lanaca kao pitanje nacionalne sigurnosti, ne samo ekonomske učinkovitosti.
Odgovor zapadnih zemalja na ovu ranjivost uključuje kombinaciju strategija — poticanje domaće proizvodnje i prerade kroz subvencije i regulatorne olakšice, diverzifikaciju izvora sirovina prema politički bliskim zemljama poput Australije i Kanade, i ulaganje u istraživanje alternativnih tehnologija baterija koje bi smanjile ovisnost o najkritičnijim mineralima poput kobalta.
Svaka od ovih strategija nosi značajna ograničenja koja usporavaju stvarnu diverzifikaciju. Izgradnja novih rudarskih i prerađivačkih kapaciteta zahtijeva ne samo golema kapitalna ulaganja, nego i vremenski period od deset ili više godina od otkrića do pune proizvodnje, uzimajući u obzir regulatorne procese, ekološke procjene i izgradnju infrastrukture. Ovaj vremenski okvir znači da čak i uspješni napori diverzifikacije koji su danas u tijeku neće značajno promijeniti globalnu strukturu opskrbe barem još desetljeće, tijekom kojeg ovisnost o postojećim, koncentriranim izvorima ostaje.
Diverzifikacija prema politički bliskim zemljama, iako korisna za smanjenje neposrednog geopolitičkog rizika, ne rješava problem koncentracije prerade — Australija, primjerice, iskopava značajne količine litija, ali velik dio te sirovine i dalje se šalje u Kinu na preradu prije nego što se vraća u obliku pogodnom za proizvodnju baterija, jednostavno zato što kineski prerađivački kapaciteti ostaju znatno veći i konkurentniji od bilo koje alternative koja se trenutno gradi drugdje.
Uz geopolitičku dimenziju, vađenje kritičnih minerala nosi značajne ekološke i socijalne troškove koji često ostaju nedovoljno vidljivi u širim raspravama o "čistoj" energetskoj tranziciji. Vađenje litija iz slanih jezera u Južnoj Americi zahtijeva ogromne količine vode u regijama koje su često već suočene s vodnim stresom, stvarajući izravan sukob između lokalnih zajednica koje ovise o toj vodi za poljoprivredu i globalne potražnje za litijem potrebnim za bateriju u drugom dijelu svijeta.
Vađenje kobalta u Demokratskoj Republici Kongo povezano je s dokumentiranim slučajevima korištenja dječjeg rada i opasnih radnih uvjeta u manjim, neformalnim rudarskim operacijama koje čine značajan dio ukupne proizvodnje kobalta te zemlje. Ova problematika stvara složenu etičku dilemu za tvrtke koje pokušavaju osigurati opskrbne lance slobodne od ovih praksi, s obzirom na to koliko je teško pratiti podrijetlo minerala kroz kompleksne, višeslojne opskrbne lance koji često uključuju miješanje materijala iz formalnih i neformalnih izvora prije nego što stignu do proizvođača baterija.
Recikliranje baterija i drugih komponenti koje sadrže kritične minerale često se predstavlja kao potencijalno rješenje koje bi vremenom moglo značajno smanjiti ovisnost o novom vađenju sirovina. Dugoročno, ova logika ima smisla — jednom kad se izgradi dovoljno veliki postojeći fond baterija i uređaja koji sadrže te minerale, recikliranje može postati značajan izvor opskrbe koji smanjuje potrebu za novim vađenjem.
Kratkoročno, međutim, ovo rješenje ostaje ograničeno jednostavnom matematikom rasta tržišta — trenutna proizvodnja novih baterija za električna vozila i skladištenje energije toliko je veća od postojećeg fonda baterija dostupnih za recikliranje da čak i teoretski savršena stopa recikliranja ne bi mogla zadovoljiti većinu trenutne potražnje. Ovo ograničenje postat će manje značajno kako tržište sazrijeva i kako prve generacije električnih vozila iz proteklog desetljeća dosežu kraj svog životnog vijeka, ali za sljedećih desetak godina, novo vađenje sirovina ostaje neizbježno.
Trokut Argentine, Bolivije i Čilea, poznat kao "litijev trokut", sadrži procijenjeno više od polovice svjetskih poznatih rezervi litija zarobljenog u slanim jezerima Anda. Način vađenja litija iz ovih slanih jezera — isparavanje slane vode u velikim bazenima kroz mjesece do godine dana, prije kemijske obrade preostalog koncentrata — razlikuje se značajno od tvrdo-stijenskog rudarenja litija koje dominira u Australiji, s vlastitim skupom ekoloških i ekonomskih kompromisa.
Bolivija, unatoč posjedovanju najvećih procijenjenih rezervi unutar trokuta, ostaje značajno iza Argentine i Čilea u stvarnoj proizvodnji, djelomično zbog povijesno restriktivnije politike prema stranim ulaganjima koja je usporila razvoj potrebne infrastrukture, i djelomično zbog tehničkih izazova specifičnih za kemijski sastav bolivijskih slanih jezera koji zahtijeva drugačije prerađivačke procese od onih uspostavljenih u susjednim zemljama. Ovaj primjer ilustrira širu poantu da posjedovanje sirovinskih rezervi samo po sebi ne jamči tržišnu poziciju bez pratećih ulaganja u infrastrukturu, tehnologiju prerade i regulatorno okruženje koje privlači potreban kapital.
Čile, s druge strane, razvio je znatno zreliji litijev sektor kroz kombinaciju stabilnijeg regulatornog okvira i ranijih stranih ulaganja, no suočava se sa sve glasnijim zahtjevima domaćih zajednica i ekoloških pokreta za strožom kontrolom potrošnje vode povezane s vađenjem litija, s obzirom na to da regija Atacame, gdje se odvija velik dio čileanske proizvodnje, spada među najsuše regije na planetu.
Kineska dominacija u preradi kritičnih minerala nije slučajan ishod, nego rezultat namjerne, dugoročne industrijske politike koja datira desetljećima unatrag, kad je Kina prepoznala stratešku vrijednost kontrole nad ovim segmentom opskrbnog lanca u trenutku kad zapadne zemlje nisu pridavale veliku važnost preradi minerala, fokusirajući se umjesto toga na vađenje sirovina i proizvodnju gotovih proizvoda. Kineske državne tvrtke sustavno su ulagale u prerađivačke kapacitete, često uz niže ekološke standarde i troškove rada nego što bi bili prihvatljivi u zapadnim zemljama, omogućujući konkurentne cijene koje su postupno istisnule alternativne prerađivačke kapacitete drugdje u svijetu.
Ova povijesna dinamika stvara značajan izazov za zapadne pokušaje diverzifikacije — nije dovoljno samo izgraditi nove prerađivačke kapacitete, nego i konkurirati desetljećima akumuliranom kineskom iskustvu, ekonomijom razmjera i, u nekim slučajevima, nižim ekološkim i radnim standardima koji čine kinesku preradu strukturno jeftinijom od alternativa koje moraju zadovoljiti stroguju zapadnu regulativu.
Uz diverzifikaciju geografskih izvora, istraživanje alternativnih kemijskih sastava baterija predstavlja drugu značajnu strategiju za smanjenje strukturne ovisnosti o najkritičnijim mineralima, posebno kobaltu, čija koncentracija proizvodnje u jednoj zemlji i dokumentirani problemi s radnim uvjetima čine ga posebno problematičnom kariкom u opskrbnom lancu baterija. Litij-željezo-fosfatne baterije, koje potpuno izbjegavaju upotrebu kobalta i nikla, doživjele su značajan rast tržišnog udjela tijekom prethodnih godina, unatoč nešto nižoj gustoći energije u odnosu na tradicionalne kemijske sastave koji koriste nikal i kobalt.
Ovaj kompromis između gustoće energije i sigurnosti opskrbnog lanca ilustrira širu dinamiku u kojoj proizvođači vozila moraju balansirati performanse proizvoda s dugoročnom sigurnošću opskrbe, a odluka koja kemijska formulacija je optimalna sve više ovisi ne samo o tehničkim specifikacijama, nego i o geopolitičkoj procjeni rizika povezanog sa specifičnim mineralima potrebnim za svaku alternativu. Natrijeve baterije, koje koriste znatno rasprostranjeniji i geografski distribuiraniji natrij umjesto litija, predstavljaju dodatnu tehnologiju u ranoj fazi komercijalizacije koja bi, ako sazrije, mogla dodatno smanjiti ovisnost o geografski koncentriranim litijevim rezervama, iako trenutno zaostaje za litij-ionskim baterijama u gustoći energije potrebnoj za primjene poput vozila dužeg dometa.
Nekoliko vlada, posebno onih s ambicioznim ciljevima elektrifikacije, počelo je razmatrati ili već implementirati strategije stvaranja strateških rezervi kritičnih minerala, slično dugogodišnjoj praksi strateških naftnih rezervi koje su zemlje počele graditi nakon naftnih šokova sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ova strategija priznaje da tržišni mehanizmi sami po sebi možda neće osigurati dovoljnu sigurnost opskrbe tijekom razdoblja geopolitičkog poremećaja, opravdavajući izravnu vladinu intervenciju kroz akumulaciju zaliha koje mogu poslužiti kao tampon tijekom kratkoročnih poremećaja opskrbe.
Izazov provedbe ove strategije za kritične minerale, u usporedbi s naftom, leži u znatno većoj raznolikosti specifičnih minerala i kemijskih spojeva potrebnih za različite tehnologije, čineći jednostavnu akumulaciju "jednog" strateškog resursa znatno kompleksnijom nego što je to bio slučaj s relativno standardiziranim naftnim tržištem. Vlade se stoga suočavaju s teškim odlukama o tome koje specifične minerale i u kojim količinama prioritizirati za strateške rezerve, s obzirom na ograničene proračune i brzo mijenjajuće tehnološke zahtjeve kako se kemijski sastavi baterija i drugih ključnih tehnologija nastavljaju razvijati.
Dok rasprave o kritičnim mineralima često fokusiraju na litij i kobalt zbog njihove izravne povezanosti s baterijama, bakar zaslužuje jednaku, ako ne i veću pozornost, s obzirom na to koliko je sveprisutan u gotovo svakoj komponenti energetske tranzicije — od električnih vodova koji prenose energiju iz vjetroturbina i solarnih elektrana, preko elektromotora u električnim vozilima, do same infrastrukture punjenja koja mora biti izgrađena u masovnim razmjerima. Procjene sugeriraju da elektrificirano vozilo zahtijeva višestruko više bakra od konvencionalnog vozila s motorom s unutarnjim izgaranjem, a vjetroturbine i solarne instalacije zahtijevaju znatno veće količine bakra po jedinici proizvedene energije nego tradicionalne fosilne elektrane.
Ova povećana potražnja za bakrom nailazi na vlastiti skup strukturnih ograničenja opskrbe. Za razliku od litija, gdje su otkrivene značajne nove rezerve tijekom prethodnog desetljeća, veliki postojeći bakreni rudnici diljem svijeta postupno bilježe opadajuću kvalitetu rude, zahtijevajući preradu sve većih količina stijene za istu količinu ekstrahiranog bakra, povećavajući troškove proizvodnje i ekološki otisak vađenja. Čile i Peru, kao dominantni globalni proizvođači bakra, suočavaju se s vlastitim izazovima — od sve češćih perioda suše koje ograničavaju vodu potrebnu za rudarske operacije, do rastućeg socijalnog otpora lokalnih zajednica prema širenju rudarskih operacija u blizini naseljenih područja.
Kako je značaj kritičnih minerala za energetsku tranziciju i nacionalnu sigurnost postao sve jasniji, diplomacija usmjerena specifično na osiguravanje pristupa tim resursima postala je sve značajniji element vanjske politike velikih gospodarstava. Sjedinjene Države, Europska unija i Japan aktivno pregovaraju o partnerstvima s zemljama bogatim kritičnim mineralima, često nudeći kombinaciju izravnih ulaganja u infrastrukturu, tehnološkog transfera i povlaštenog pristupa tržištu u zamjenu za sigurniji, dugoročniji pristup mineralnim resursima tih zemalja.
Ova dinamika stvara priliku za zemlje bogate mineralnim resursima da pregovaraju o povoljnijim uvjetima nego što su to mogle tijekom prethodnih desetljeća, kad su bile uglavnom pasivni dobavljači sirovina bez značajne pregovaračke moći. Indonezija predstavlja instruktivan primjer ove promjene dinamike — kao najveći svjetski proizvođač nikla, indonezijska vlada uvela je zabranu izvoza sirove nikalne rude, prisiljavajući strane tvrtke da grade prerađivačke kapacitete unutar same Indonezije umjesto jednostavnog izvoza sirovine na preradu drugdje, značajno povećavajući domaću dodanu vrijednost i broj radnih mjesta povezanih s nikalnim sektorom.
Ovaj model, koji drugi bogati mineralima resursima promatraju s velikim zanimanjem kao potencijalni predložak za vlastitu politiku, ilustrira kako zemlje s obilnim prirodnim resursima mogu iskoristiti rastuću globalnu potražnju za pregovaranje o znatno povoljnijim uvjetima nego što je to bilo uobičajeno u tradicionalnom modelu izvoza sirovina bez domaće prerade.
Scenarij u kojem zapadne zemlje ne uspiju dovoljno brzo diverzificirati opskrbne lance kritičnih minerala nosi konkretne, mjerljive ekonomske posljedice koje nadilaze apstraktnu geopolitičku ranjivost. Usporavanje ili poskupljenje energetske tranzicije zbog ograničene dostupnosti ključnih sirovina moglo bi značajno usporiti postizanje klimatskih ciljeva, dok bi istovremeno ostavilo zapadne proizvođače baterija, vozila i obnovljive energetske opreme u strukturno nepovoljnijoj konkurentskoj poziciji u odnosu na kineske proizvođače koji imaju izravniji, jeftiniji pristup preрađenim sirovinama.
Ovaj scenarij posebno zabrinjava industrijske politike kreatore u Europi i Sjedinjenim Državama koji promatraju kinesku dominaciju u preradi kritičnih minerala kao potencijalnu paralelu s ranijom kineskom dominacijom u proizvodnji solarnih panela, gdje su rani zapadni pioniri tehnologije na kraju izgubili tržišnu bitku protiv kineskih proizvođača koji su uspjeli postići znatno nižu cijenu proizvodnje kroz kombinaciju državne potpore, ekonomije razmjera i vertikalne integracije opskrbnog lanca. Sprječavanje ponavljanja ovog obrasca za baterije i elektromotore predstavlja eksplicitan strateški prioritet za industrijsku politiku i u Europskoj uniji i u Sjedinjenim Državama, s konkretnim programima subvencija i poreznih olakšica usmjerenima prema izgradnji domaćih kapaciteta duž cijelog opskrbnog lanca, od vađenja do prerade do konačne proizvodnje baterija.
Rijetki zemni elementi, unatoč svom imenu koje sugerira ekstremnu rijetkost, nisu geološki toliko rijetki koliko je rijetka njihova ekonomski isplativa koncentracija na lokacijama pogodnim za vađenje, niti postojanje prerađivačkih postrojenja sposobnih odvojiti pojedinačne elemente iz kompleksnih ruda u kojima se prirodno pojavljuju zajedno. Ovi elementi ključni su ne samo za civilnu energetsku tranziciju, kroz upotrebu u magnetima za vjetroturbine i elektromotore, nego i za obrambenu industriju, gdje se koriste u sustavima navođenja projektila, radarskoj tehnologiji i drugim naprednim vojnim sustavima.
Ova dvojna civilna i vojna primjena čini kinesku dominaciju u preradi rijetkih zemnih elemenata posebno osjetljivim pitanjem nacionalne sigurnosti za zapadne vlade, s obzirom na to da bi značajan poremećaj opskrbe mogao istovremeno ugroziti i civilnu energetsku tranziciju i sposobnost proizvodnje ključne obrambene opreme. Ova zabrinutost potaknula je nekoliko zapadnih vlada da klasificiraju rijetke zemne elemente kao strateški resurs usporediv s naftom tijekom Hladnog rata, opravdavajući izravnu vladinu intervenciju i subvencioniranje domaćih prerađivačkih kapaciteta koji bi inače, čisto tržišno gledano, teško mogli konkurirati postojećim kineskim kapacitetima po cijeni.
Uz nova vađenja i diverzifikaciju izvora, recikliranje postojećih proizvoda koji sadrže kritične minerale predstavlja treći stup strategije smanjenja ovisnosti, s posebno zanimljivom dimenzijom u kontekstu elektroničkog otpada. Stari mobiteli, računala i druga elektronička oprema sadrže mjerljive količine rijetkih zemnih elemenata, zlata, srebra i drugih vrijednih materijala, no stopa stvarnog recikliranja ovog elektroničkog otpada ostaje iznenađujuće niska u većini razvijenih zemalja, unatoč postojanju tehnički zrele tehnologije za ekstrakciju tih materijala.
Ovaj jaz između tehničke mogućnosti i stvarne prakse recikliranja djelomično odražava nedostatak ekonomskog poticaja — trošak prikupljanja, sortiranja i prerade elektroničkog otpada često nadmašuje tržišnu vrijednost materijala koji se mogu izvući, posebno kad se uspoređuje s troškom vađenja istih materijala iz prirodnih izvora u zemljama s nižim troškovima rada i manje strogom ekološkom regulativom. Zatvaranje ovog jaza vjerojatno će zahtijevati kombinaciju regulatornih zahtjeva koji nameću proizvođačima odgovornost za recikliranje vlastitih proizvoda, i tehnoloških poboljšanja koja smanjuju trošak ekstrakcije materijala iz sve kompleksnijih elektroničkih uređaja.
Cijena litija prošla je kroz dramatičan ciklus tijekom nekoliko posljednjih godina koji ilustrira koliko volatilno može biti tržište kritičnih minerala. Cijena litij-karbonata dosegnula je rekordnih 81.360 dolara po toni u studenom 2022., prije pada na svega 20.782 dolara po toni do veljače 2024. — pad od 67% unutar samo 15 mjeseci, prema analizi tvrtke Addionics. Ovaj kolaps cijena nastavio se i dalje, s cijenom koja je pala ispod 15.000 dolara po toni tijekom 2024., dosežući dno od oko 8.100 dolara po toni u lipnju 2025., prije djelomičnog oporavka na 24.000-26.000 dolara po toni početkom 2026.
Ova volatilnost izravno se odražava na cijenu baterija. Prema BloombergNEF-ovom godišnjem istraživanju cijena litij-ionskih baterija, prosječna cijena paketa baterija pala je s 139 dolara po kilovat-satu u 2023. na 115 dolara u 2024. (pad od 20%, najveći od 2017.), zatim na rekordnih 108 dolara po kilovat-satu u 2025. — ukupan pad od 93% u odnosu na 2010., kad je prosječna cijena iznosila oko 1.474 dolara po kilovat-satu. Za kontekst potrošača, cijena ćelija baterije u osnovnom modelu Tesla Model 3 pala je s 15% ukupne cijene vozila u siječnju 2023. na svega 7,5% do kolovoza 2024.
Ovaj pad cijena djelomično proizlazi iz strukturnog viška ponude, posebno iz Kine, i sve veće dominacije jeftinijih litij-željezo-fosfatnih (LFP) baterija koje potpuno izbjegavaju skuplji nikal i kobalt — u Kini, prosječna cijena LFP baterije pala je na svega 70 dolara po kilovat-satu, uz prognoze daljnjeg pada na 36 dolara već sljedeće godine. Iako ovaj pad cijena olakšava globalnu elektrifikaciju transporta, on istovremeno stvara financijski pritisak na proizvođače litija i kobalta izvan Kine koji ne mogu konkurirati kineskim troškovima proizvodnje, dodatno učvršćujući kinesku dominaciju u ovom segmentu opskrbnog lanca.
Demokratska Republika Kongo proizvodi preko 70% svjetskog kobalta, a 15-30% te proizvodnje dolazi iz obrtničkog i malog rudarstva (ASM) — sektora u kojem dokumentirani problemi ljudskih prava ostaju posebno teški. Prema Wilson centru, od 255.000 Kongoanaca koji rade u rudnicima kobalta, procjenjuje se da je 40.000 djece, neka tek šestogodišnjaci. Američko Ministarstvo rada i Ministarstvo vanjskih poslova formalno navode kobalt iz DR Konga kao proizvod povezan s prisilnim i dječjim radom u svojim službenim izvještajima za 2024. i 2025.
Ekonomski kontekst koji objašnjava postojanost ovog problema jest ekstreman — prema procjeni Svjetske banke iz 2024., 73,5% stanovništva DR Konga živi s manje od 2,15 dolara dnevno, čineći ASM rudarstvo, unatoč svim rizicima, jednim od rijetkih dostupnih izvora prihoda za obitelji koje se bore s preživljavanjem. Ova stvarnost čini jednostavno zabranjivanje dječjeg rada bez rješavanja temeljnog siromaštva praktički neprovedivim — organizacije poput Save the Children stoga zagovaraju ulaganje u zajednice koje bi roditeljima omogućilo uzdržavanje djece bez potrebe za njihovim radom, umjesto isključivo represivnog pristupa.
Postoje i konkretni, mjerljivi napori poboljšanja. Projekt PABEA-Cobalt Afričke razvojne banke, pokrenut 2019., izvukao je preko 9.016 djece iz obrtničkih rudnika kobalta i reintegrirao ih u škole ili strukovno obrazovanje do prosinca 2024. Konzorcij velikih tehnoloških i automobilskih tvrtki — uključujući BMW, BASF, Samsung SDI, Samsung Electronics i Volkswagen — pokrenuo je inicijativu "Cobalt for Development" 2019. godine, koja je do sada koristila preko 1.800 članova zajednice u regijama DR Konga kroz poboljšan pristup obrazovanju. Unatoč ovim naporima, razmjer problema ostaje ogroman u odnosu na dosadašnji učinak intervencija — ilustrirajući koliko je teško riješiti probleme ljudskih prava duboko ugrađene u opskrbni lanac kritičnog minerala bez kojeg globalna energetska tranzicija jednostavno ne može napredovati u sadašnjem obliku.
Energetska tranzicija prema obnovljivim izvorima i elektrifikaciji transporta ostaje nužna s obzirom na klimatske ciljeve, ali priča o toj tranziciji kao jednostavnom putu prema energetskoj neovisnosti i geopolitičkoj sigurnosti previše je pojednostavljena. Umjesto zamjene jedne ovisnosti (nafta) potpunom neovisnošću, tranzicija stvara novu, u nekim aspektima strukturno koncentriraniju ovisnost o kritičnim mineralima i, još važnije, o kapacitetima za njihovu preradu.
Za organizacije i zemlje koje planiraju vlastitu energetsku strategiju, praktičan zaključak je da diverzifikacija opskrbnih lanaca kritičnih minerala zaslužuje jednaku stratešku pažnju kao što je diverzifikacija naftnih izvora zaslužila tijekom prethodnih desetljeća — uz razumijevanje da će ta diverzifikacija zahtijevati godine, ako ne i desetljeća, strpljivog ulaganja u domaće kapacitete, međunarodna partnerstva i tehnologije recikliranja prije nego što donese značajno smanjenje strukturne ranjivosti koja danas postoji.
#CriticalMinerals #EnergyTransition #Geopolitics #SupplyChains #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #gospodarstvo #financije #tehnologija #analiza #poslovanje #NerminSefić
Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/objave/kriticni-minerali-energetska-tranzicija-geopolitika/
Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..
#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #criticalminerals #energytransition #lithium #cobalt #rareearths #NerminSefić
