Autor: Nermin Sefić
Tri desetljeća nakon što je pad Berlinskog zida i ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju označio početak ere hiperglobalizacije, svijet svjedoči obrnutom trendu. Pandemija, rat u Ukrajini,…
Tri desetljeća nakon što je pad Berlinskog zida i ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju označio početak ere hiperglobalizacije, svijet svjedoči obrnutom trendu. Pandemija, rat u Ukrajini, rastuće geopolitičke napetosti između Sjedinjenih Država i Kine, te ponovljeni šokovi u opskrbi ključnih dobara potaknuli su tvrtke i vlade da preispitaju desetljećima dominantnu logiku globalno optimiziranih, isključivo troškovno vođenih opskrbnih lanaca.
Dominantna filozofija upravljanja opskrbnim lancima tijekom prethodnih desetljeća, poznata kao "just-in-time", minimizirala je zalihe i oslanjala se na precizno usklađene, globalno distribuirane opskrbne mreže koje su isporučivale komponente točno kad su bile potrebne, minimizirajući troškove skladištenja i vezanog kapitala. Ovaj pristup, iako izuzetno učinkovit u stabilnim uvjetima, pokazao se krajnje ranjivim na poremećaje — jedan zastoj u jednoj tvornici na drugom kraju svijeta mogao je zaustaviti proizvodne linije diljem globalnog opskrbnog lanca.
Pandemija je dramatično izložila ovu ranjivost, s nestašicama koje su se protezale od osobne zaštitne opreme do poluvodičkih čipova, potonje uzrokujući mjesece kašnjenja u proizvodnji automobila i elektronike diljem svijeta. Ova iskustva potaknula su široko rasprostranjen preokret prema filozofiji "just-in-case", koja prihvaća veće troškove skladištenja i redundancije u zamjenu za veću otpornost na buduće poremećaje.
Uz operativnu otpornost, geopolitika je postala sve značajniji faktor u odlukama o lokaciji proizvodnje, na način koji nadilazi tradicionalnu logiku minimizacije troškova rada i transporta. Rastuće napetosti između Sjedinjenih Država i Kine, uključujući trgovinske tarife, izvozna ograničenja na napredne tehnologije, i širu zabrinutost oko ovisnosti o dobavljačima u potencijalno neprijateljskim jurisdikcijama, potaknule su strategiju poznatu kao "friend-shoring" — premještanje proizvodnje prema politički bliskim zemljama, čak i kad to znači viši trošak proizvodnje od najjeftinije dostupne alternative.
Ova dinamika posebno je izražena u sektorima koji se smatraju strateški osjetljivima — poluvodičima, naprednim baterijama, farmaceutskim sastojcima i vojnoj opremi — gdje vlade aktivno subvencioniraju domaću ili regionalnu proizvodnju kroz industrijsku politiku, prepoznajući da čisto tržišna logika minimizacije troškova nije dovoljna kad su u pitanju nacionalna sigurnost i strateška autonomija.
Unatoč snažnoj retorici o "kraju globalizacije" koja dominira političkim raspravama, stvaran opseg premještanja proizvodnje natrag u razvijene ekonomije ostaje znatno skromniji od javne percepcije. Većina tvrtki, suočenih sa stvarnim troškovima potpunog reshoringa, odabire hibridne strategije — diverzifikaciju izvora umjesto potpunog povratka domaćoj proizvodnji, premještanje osjetljivijih komponenti proizvodnog procesa dok se manje kritični dijelovi ostavljaju u postojećim, jeftinijim lokacijama, ili "nearshoring" prema geografski bliskim, ali i dalje jeftinijim zemljama umjesto potpunog povratka u zemlju porijekla.
Meksiko je jedan od najznačajnijih korisnika ove dinamike, s američkim tvrtkama koje sve više premještaju proizvodnju iz Kine prema Meksiku, kombinirajući geografsku blizinu američkom tržištu s troškovima proizvodnje koji ostaju znatno niži od američkih, iako viši od kineskih. Ova dinamika ilustrira širu poantu — reshoring nije jednostavan povratak proizvodnje kući, nego složena preraspodjela globalnih opskrbnih lanaca prema novim obrascima koji balansiraju trošak, otpornost i geopolitičku sigurnost.
Svaka strategija diverzifikacije i redundancije opskrbnih lanaca nosi jasnu cijenu — veće troškove proizvodnje koji se u konačnici prenose na potrošače kroz više cijene. Ova dinamika predstavlja jedan od strukturnih faktora koji doprinose dugoročnom inflacijskom pritisku, kontrastirajući s desetljećima deflacijskog pritiska koji je globalizacija generirala kroz kontinuirano premještanje proizvodnje prema najjeftinijim dostupnim lokacijama.
Tvrtke i vlade suočavaju se s temeljnim kompromisom između učinkovitosti i otpornosti koji nije nov, ali koji je postao znatno vidljiviji i politički relevantniji nakon niza poremećaja proteklih godina. Pronalaženje pravog balansa između ova dva cilja — dovoljno diverzifikacije da se smanji rizik katastrofalnog poremećaja, bez potpunog žrtvovanja troškovne učinkovitosti koja je omogućila desetljeća globalnog gospodarskog rasta — ostaje središnje pitanje strateškog planiranja opskrbnih lanaca u nadolazećem desetljeću.
Industrija poluvodičkih čipova ilustrira gotovo svaku dimenziju šire priče o preraspodjeli opskrbnih lanaca u koncentriranom obliku. Proizvodnja najnaprednijih čipova koncentrirana je u dramatično malom broju postrojenja, uglavnom na Tajvanu, stvarajući ono što analitičari nazivaju "silicijskim štitom" — situacijom u kojoj globalna ovisnost o tajvanskoj proizvodnji čipova djeluje kao svojevrsni odvraćajući faktor protiv vojne eskalacije, s obzirom na to da bi bilo koji sukob koji poremeti tu proizvodnju imao katastrofalne globalne ekonomske posljedice za sve strane uključene u sukob, uključujući i samu Kinu.
Ova koncentracija potaknula je masivne vladine subvencije u Sjedinjenim Državama, Europskoj uniji, Japanu i Južnoj Koreji usmjerene prema izgradnji domaćih kapaciteta proizvodnje čipova, no ovi napori suočavaju se sa značajnim vremenskim i tehničkim izazovima. Izgradnja tvornice čipova zahtijeva ne samo milijarde dolara kapitala, nego i visokospecijaliziranu radnu snagu i desetljećima akumulirano tehničko znanje koje se ne može jednostavno replicirati brzim ulaganjem kapitala, čineći stvarnu diverzifikaciju ovog specifičnog opskrbnog lanca posebno sporim procesom čak i uz snažnu političku volju i financijsku potporu.
Iako je diverzifikacija opskrbnih lanaca opravdana s perspektive nacionalne sigurnosti i operativne otpornosti, njezin trošak na kraju pada na potrošače kroz više cijene proizvoda. Ekonomisti procjenjuju da premještanje proizvodnje iz najjeftinijih dostupnih lokacija prema politički poželjnijim, ali skupljim alternativama, dodaje mjerljiv postotak na trošak proizvodnje mnogih potrošačkih dobara, doprinos koji se akumulira kroz šire gospodarstvo i djeluje kao trajan, strukturni faktor inflacijskog pritiska koji nadopunjuje cikličke faktore poput monetarne politike.
Ova dinamika stvara politički izazov za vlade koje zagovaraju reshoring i diverzifikaciju kao pitanje nacionalne sigurnosti, jer moraju istovremeno objasniti biračima zašto prihvaćaju više cijene kao prihvatljivu cijenu za veću otpornost, umjesto isključivog fokusa na kratkoročnu ekonomsku učinkovitost koja je desetljećima dominirala javnom raspravom o trgovinskoj politici.
Nova generacija trgovinskih sporazuma sve više uključuje elemente koji izlaze izvan tradicionalnog fokusa na snižavanje carina, uključujući odredbe o sigurnosti opskrbnih lanaca, zajedničkim standardima za kritične sektore, i mehanizmima za koordinaciju odgovora na buduće poremećaje opskrbe. Ova evolucija odražava širu promjenu u tome kako vlade promatraju trgovinsku politiku — sve manje isključivo kao alat za maksimizaciju ekonomske učinkovitosti, a sve više kao alat za upravljanje strateškim rizikom u sve nepredvidivijem globalnom okruženju.
Dok se rasprava o reshoringu i diverzifikaciji opskrbnih lanaca često fokusira na velike multinacionalne korporacije s resursima za značajna kapitalna ulaganja u novu proizvodnju, mala i srednja poduzeća suočavaju se s vlastitim, specifičnim izazovima u ovoj tranziciji. Ova poduzeća, koja često nemaju pregovaračku moć niti financijske rezerve velikih korporacija, mogu biti nesrazmjerno pogođena rastućim troškovima diverzifikacije, potencijalno pogoršavajući konkurentsku prednost najvećih igrača koji mogu apsorbirati te troškove.
Meksiko je 2024. godine zabilježio rekordnih 36,87 milijardi dolara izravnih stranih ulaganja, brojka koja na prvi pogled potvrđuje pripovijest o Meksiku kao velikom pobjedniku preraspodjele opskrbnih lanaca. No detaljnija analiza te brojke, koju su proveli istraživači Federalnih rezervi u Dallasu, otkriva znatno kompliciraniju sliku. Oko 78% tog ukupnog iznosa (28,71 milijardi dolara) činilo je reinvestiranje profita postojećih tvrtki koje već posluju u Meksiku, ne dolazak novih investitora. Stvarno novo ulaganje — kapital od tvrtki koje prvi put ulaze na meksičko tržište — iznosilo je svega 3,17 milijardi dolara, pad od 34% u odnosu na prethodnu godinu i najniža razina od 1993. godine.
Ova nijansa značajno mijenja interpretaciju meksičkog "nearshoring buma". Umjesto vala potpuno novih tvornica i investitora koji masovno napuštaju Kinu za Meksiko, stvarna slika više nalikuje postojećim tvrtkama koje produbljuju već postojeće investicije, dok val potpuno novih ulagača, unatoč širokoj medijskoj pažnji posvećenoj temi nearshoringa, ostaje znatno skromniji nego što bi se očekivalo. Automobilska industrija, koja privlači najveći pojedinačni segment meksijskih FDI (blizu 6,9 milijardi dolara u 2024.), najbolje ilustrira dugogodišnju, već postojeću integraciju Meksika u sjevernoameričke opskrbne lance, radije nego potpuno nov fenomen.
Kineska ulaganja u Meksiko, unatoč političkoj pažnji koju privlače u Washingtonu zbog zabrinutosti o mogućem korištenju Meksika kao stražnjih vrata za zaobilaženje američkih carina na kineske proizvode, ostaju relativno skromna u apsolutnim brojkama — svega 10-13% ukupnih američkih ulaganja u Meksiko prema analizama Dallas Fed-a, iako se struktura tih ulaganja pomaknula od preuzimanja postojećih tvrtki prema "greenfield" investicijama u novu proizvodnju, s gotovo 70 novih kineskih ulaganja u razdoblju 2020.-2024., u odnosu na samo 16 preuzimanja u prethodnom petogodišnjem razdoblju.
Američki CHIPS and Science Act iz 2022. izdvojio je 52,7 milijardi dolara za proizvodnju, istraživanje i razvoj radne snage u poluvodičkoj industriji, uz dodatnih 24 milijardi dolara poreznih olakšica — od čega je 39 milijardi namijenjeno izravnim bespovratnim sredstvima i zajmovima. Intel je odobren za najveći pojedinačni iznos, 8,5 milijardi dolara bespovratnih sredstava i 11 milijardi zajmova, dok je TSMC odobren za 6,6 milijardi bespovratnih sredstava za tri postrojenja u Arizoni. Analiza Udruženja poluvodičke industrije i Boston Consulting Group iz svibnja 2024. projicira da će uz potporu CHIPS akta američki kapacitet proizvodnje čipova porasti za 203% do 2032., podižući američki udio globalnog kapaciteta s 10% na 14% — prvi rast nakon nekoliko desetljeća kontinuiranog pada.
Europska unija odgovorila je vlastitim Chips Actom, koji stupio na snagu u rujnu 2023., s ciljem mobiliziranja 43 milijardi eura javnih i privatnih ulaganja do 2030., s ciljem udvostručenja europskog udjela globalnog tržišta poluvodiča s 10% na najmanje 20%. Do prosinca 2024. odobreno je sedam odluka o državnoj potpori, ukupno vrijednih preko 31,5 milijardi eura javnih i privatnih ulaganja, dok je poseban EU Chips Fund podržao 76 startupova iz 18 zemalja.
Ipak, kritičari poput Informacijske tehnološke i inovacijske zaklade upozoravaju da ove brojke, koliko god impresivne, ne rješavaju temeljni jaz u troškovima proizvodnje između Sjedinjenih Država i Azije, koji ostaje između 30% i 50% — objašnjavajući zašto čak i uz značajne subvencije, koje pokrivaju otprilike 30-35% ukupnih troškova ulaganja, izgradnja novih kapaciteta u SAD-u i Europi ostaje skuplja opcija od proizvodnje u Tajvanu, Južnoj Koreji ili Japanu, gdje se prema procjenama Norton Rose Fulbright i dalje koncentrira 83% globalnog proizvodnog kapaciteta.
Vijetnam se često navodi kao najveći uspjeh strategije "China Plus One" — premještanja proizvodnje izvan Kine radi smanjenja geopolitičkog rizika. Vijetnamski ukupni izvoz porastao je 14,3% u 2024. na 405,5 milijardi dolara, s Amerikom kao najvećim pojedinačnim tržištem (142,48 milijardi dolara izvoza). No detaljnija analiza trgovinskih tokova otkriva ironičan obrazac koji postavlja pitanje koliko ova diverzifikacija stvarno smanjuje kinesku dominaciju opskrbnog lanca.
Kineski izvoz u Vijetnam porastao je 18% u 2024. na rekordnih 163 milijardi dolara — po prvi put nadmašivši kineski izvoz u Japan. Prema analizi Bloomberga, osam od deset proizvoda s najvećim rastom kineskog izvoza u Vijetnam bile su elektroničke komponente, a intermedijarna dobra (poluproizvodi namijenjeni daljnjoj preradi) činila su 69,8% ukupne trgovine u prvih 11 mjeseci 2023. Drugim riječima: velik dio "vijetnamskog" izvoza zapravo predstavlja kineske komponente sastavljene u Vijetnamu i zatim ponovno izvezene, često prema Sjedinjenim Državama — dinamika koja objašnjava zašto je američki trgovinski deficit s Vijetnamom dosegnuo rekordnih 113,1 milijardi dolara u prvih 11 mjeseci 2024.
Ovaj obrazac ilustrira temeljno ograničenje "China Plus One" strategije koje često ostaje nedovoljno prepoznato u širim raspravama o diverzifikaciji opskrbnih lanaca: premještanje same montaže i finalnog sastavljanja proizvoda izvan Kine ne mora nužno smanjiti stvarnu ovisnost o kineskim komponentama i intermedijarnim proizvodima duž opskrbnog lanca. Foxconnova podružnica Hon Hai, primjerice, počela je proizvoditi Nvidijine AI grafičke kartice u Vijetnamu koristeći ključne komponente nabavljene iz Kine — geografsko premještanje krajnje proizvodnje koje ne mijenja stvarnu strukturnu ovisnost o kineskom opskrbnom lancu poluproizvoda.
Uz poluvodičke čipove, farmaceutski aktivni sastojci (API) predstavljaju jednako, ako ne i strateški opasniju kategoriju koncentrirane ovisnosti o Kini — rizik koji ostaje znatno manje vidljiv široj javnosti unatoč izravnoj povezanosti sa zdravljem stanovništva. Kina kontrolira procijenjenih 80% globalnog opskrbnog lanca generičkih aktivnih farmaceutskih sastojaka, prema analizi objavljenoj 2026., dok Indija — poznata kao "ljekarna svijeta" zbog izvoza 20% svjetskih generičkih lijekova i preko 60% globalne potražnje za cjepivima — sama uvozi 70-72% vlastitih API potreba upravo iz Kine.
Ova ovisnost postaje posebno akutna za specifične, kritične lijekove — indijski parlamentarni odbor otkrio je da je Indija u potpunosti (100%) ovisna o kineskom uvozu za 45 kritičnih osnovnih lijekova, dok je za dodatnih 58 API-ja teško ovisna o Kini. Antibiotici predstavljaju posebno osjetljivu kategoriju unutar ove šire ovisnosti — 87% svih indijskih uvoza antibiotika dolazi iz Kine, stvarajući izravnu poveznicu s temom antimikrobne rezistencije razmotrenom ranije u ovoj seriji tekstova, s obzirom na to da bi bilo kakav poremećaj tog opskrbnog lanca izravno ugrozio globalnu sposobnost liječenja bakterijskih infekcija.
Pandemija COVID-19 2020. poslužila je kao brutalan test otpornosti ovog sustava, kad su zatvaranja kineskih tvornica izravno poremetila indijske farmaceutske opskrbne lance unatoč Indijinom statusu najvećeg svjetskog dobavljača generičkih lijekova. Prema podacima objavljenim u ožujku 2026., kineski uvoz i dalje čini 70% ili više ukupnog indijskog uvoza za širok raspon kritičnih API-ja u financijskim godinama 2023-24. i 2024-25., s ograničenim smanjenjem između tih razdoblja unatoč vladinim poticajnim programima usmjerenima prema domaćoj proizvodnji.
Analitičari tvrtke Bain & Company projiciraju da bi kineski udio globalnog outsourcanog farmaceutskog tržišta mogao pasti za otprilike 10 postotnih bodova do 2030., stabilizirajući se oko 15%, s Indijom koja bi trebala preuzeti 20-30% tog izgubljenog udjela zahvaljujući kombinaciji nižih troškova rada i regulatorne usklađenosti sa zapadnim standardima poput američkog FDA-a. Ipak, čak i taj optimistični scenarij ostavlja Kinu kao dominantnog igrača u ovom kritičnom, zdravstveno osjetljivom segmentu globalnog opskrbnog lanca za predvidivu budućnost.
Preraspodjela globalnih opskrbnih lanaca predstavlja jednu od najznačajnijih strukturnih promjena u globalnoj ekonomiji od ulaska Kine u WTO. Iako retorika o potpunom kraju globalizacije ostaje pretjerana, stvaran pomak prema diverzificiranijim, geopolitički svjesnijim i otpornijim opskrbnim lancima predstavlja trajnu promjenu koja će oblikovati globalnu trgovinu, ulaganja i cijene tijekom sljedećeg desetljeća.
#SupplyChains #Reshoring #Friendshoring #Globalization #NerminSefic #GNKASG #GNKDINAMOLtd #gospodarstvo #financije #tehnologija #analiza #poslovanje #NerminSefić
Cjelovit tekst i izvor: https://gnk-asg.hr/objave/kraj-jeftine-globalizacije-opskrbni-lanci/
Autor i urednička odgovornost: Nermin Sefić. Izdavač: GNK ASG d.o.o..
#GNKASG #GNKDINAMOLtd #NerminSefic #BusinessIntelligence #supplychains #reshoring #friendshoring #globalization #industrialpolicy #NerminSefić
